Proslo je vrijeme za bjegove pravednika od zla i terora ovoga svijeta, odnosno “od bijesne oluje i vihora” koju opaki rade nad pravednicima. I proslo je vrijeme za plakanje pravednika, koji su unutar jedinstvenoga svjetskoga sistema, zbog zla u njemu.
Kada je Bog sam osudio svoga dotadasnjeg izabranika, onda je upitao onoga, koji je toga izabranika jos uvijek pokusavao zastupati pred njim: Sto ovaj place za onim za kojega sam Bog koji ga je sam izabrao pa odbacio, ne place? Postoji tuga koja nosi u zivot, ona tuga koja je sa nadom, i postoji ona tuga koja vodi u smrt, ona tuga koja je bez nade.
Iz prethodnog citata “oni sa znakom tau” plakali su sa nadom. I David je plakao za svojim djetetom dok je bilo nade. Nakon prestanka razloga za njegovu nadu, David se odmah digao i mirno nastavio svoj zivot, na cudenje svojih slugu.
U starohebrejskom pismu, prvom pismu kako ga Hebreji drže, svako slovo imalo je ime, a znak tau je bio- križ. I imao je ime “Znak saveza”.
Dakle, doslo je vrijeme da se i mi prestanemo zalostiti nad sudbinom ovoga svijeta. Vrijeme, da se pomiri sa situacijom da svjetski sistem, kao i oni koji ga podrzavaju, ide svome kraju – predstavljanju svoga lica u svoj njegovoj punini opakosti: iz zla u gore, do najgoreg. Zadnje granice za njega, su mnogi od njegovih ovozemaljskih predstavnika vlasti, vec presli. Nepovratno. Bas kao u primjeru biblijskog faraona.
Kao sto za istinske vjernike ne postoji sud, tako i ovi, sa vec odredenom osudom, samo prelaze iz ovoga svijeta u vjecno prokletstvo. Oni su vec sada “hodajuci vjecni mrtvaci”. Oni su oni, koji su se oglusili na sva uporna upozorenja: na civilizacijska nasljedstva i bastinu, na strah Bozji i strah od ljudi. Oni su oni kojima je zauvijek otvrdnuto srce, za vjecnu propast. Oni takvi, “vec osudeni”, oni ce dalje raditi na svom ovozemaljskom putu, sotonskom kraljevstvu.
Kritikovati ih, ljutiti se na njih, traziti osude vece od onih na koje su vec osudeni, biti nesigurni u njihove zle motive zlih djela sa sumnjom “da li su oni svjesni”…ili “dobro razumjeli probleme”, cuditi se “kako ne vide ocita rijesenja”, biti frustrirani zasto isti ne cuju glas : naroda, razuma…., ocekivati nesto dobro od njih… – sve to vise nema nikakvog smisla. To je sada samo gubljenje energije. One energije koja nam sada treba za izgradnju druoga, nasega puta.
Siva zona izmedu ova dva puta, sve se vise raplinjava ovih zadnjih godina. Neki od tih u sredini su se opredijelili za jednu stranu, drugi za drugu. Ovo vrijeme poznjelo je svoj plod, na obje strane.
Oni koji danas “ne vide”, “ne cuju”, ignoriraju ovoliko visestruko i na svim nivoima razotkriveno zlo…, oni koji jos uvijek stoje izmedu dva puta, i cekaju da budu “nagovoreni”…, takvi su sve manje nas zadatak. Jer, biblijsko “vrijeme za pogane” se zatvara. Vremena je bilo, mogucnosti je bilo, ulozene energije u njih je bilo, i ponuda za njih je bilo…
Doslo je vrijeme da oni koji su prihvatili zivot u Isusu Kristu, oni dakle koji postuju put Bozji, njegove principe i zakone, stanu cvrsto na svoju poziciju. Da se povuku iz svjetskoga sistema sa svim svojim mogucnostima, i okrenu se ka gradenju svoga svijeta, paralelnog sa onim drugim, dakle izvan svjetskoga sistema, a za koji nam je Bog otvorio slobodan put kroz dosadasnje svjetske turbulencije. Kontakti sa “onima izmedu” kao i sa onima koji su se sasvim opredijelili za zlo, ce biti sve opasniji, jer veliko zlo koje njih drzi atakirati ce preko njih na nas. Nasa energija trebat ce nam da se ucvrstimo, odnosno izradimo, i da se obranimo. Svjesno ulazenje nas na njihove teritorije, placat ce se “iz vlastitog dzepa”.
Plakanje nad zlom svjetskoga sistema, i taktike neplodonosnih bjegova iz njega, na koje upucuju prethodni biblijski citati, su normalne reakcije onih pravednika koji su medu njima, kojima je Bozji duh u umu i srcu. Ali sada mi imamo svoj put, i nema potrebe ni za ovim bjegovima, ni za tom tugom.
Kako je nama dana sansa za spas duse, tako je i svima njima dana ta ista sansa. Neki od nas su samo bili mudriji i prihvatili tu sansu za sebe. Nije do nas spasenje drugih, nije do nas spasenje svijeta,…to Bog cini. A mi sto mozemo, sto nam je dano da cinimo, to i cinimo. Ni Isus nije uspio sve spasiti. Nije ni sam Bog Otac, koliko god to puta je pokusavao…
Na nama je samo ono sto jeste do nas, na sto smo pozvani da napravimo,…a na Bogu je ostalo, i na svakoj pojedinoj osobi da donese sama za sebe odluku.
Mi sami trazimo slobodu za sebe, tako i drugi je traze za sebe, makar bili u krivoj odluci.
Nas put je jos uvijek uzak i pozivati se na slobodu, onako kako svijet shvaca slobodu, nije uputno na nasem putu. Dapace, opasno je. Nasa sloboda je u duhu koji nas drzi unutar granica toga nasega puta u Bogu. Nas put ima i svoja pravila, i on se sa razlogom zove “put” i to “ravan put”, a ne “vrludanje” odnosno “krivudavi put”. Na njemu srecemo posebna drustva za nas, posebne situacije za nas, i sve ostalo u okvirima nasih istinskih potreba.
Bez obzira na koje ime , denominacije, “velicine”,…se pozivali oni oko nas, kada hodamo ravno ovim putem i ne vrludamo, mi pronicemo sve zamke i prevare koje kroz sve te ponude dolaze do nas, i uzimamo samo ono sto je nase, u istini.
Zato, “otvorimo oci”, “budimo budni”, “provjerimo sve”…kako kaze Bozja rijec. “Ne dajmo svoje slave drugima”, odnosno ne hodajmo tudim putovima. Ne dopustimo da nas drugi zarobe sebi na korist, sada kada znamo da imamo svoj put koji je zasticen od samoga Boga Oca, a kojega je dao za nas kroz milost Isusa Krista, a kojega mi u Duhu Bozjem, duhu istine, prepoznajemo.
Mi smo stvoreni za radost, za kreaciju, za nadu, za istinu, za vjecan zivor,…za Boga.
On nam ne daje zadatke koji ce nas slomiti. Upozorava nas na opasnost kada ulazimo u nesto sto ulazi u beznade, gubljenje snage uzaludno, uzaludne brige i tuge, odnosno odsustvo njega samoga.
Neka nas Bog Otac blagoslovi u imenu Isusa Krista i usmjeri nase korake na njegov put za nas. Neka On sam bdije nad nama i cuva nase korake da ostanu na njegovom putu u vjecnost. U ime Isusa Krista. Amen
Apostol
Marijana