Satarozavjetna prica o osvajanju zemlje izraelskog plemena Dan, je zapravo novozavjetna prica o sluzbama i darovima onih koji slijede Kristov put. To je prica o podrucju, geografskom, ili autoritativnom, ili vrsti koristenja dara, na kojem ili sa kojim, ce krscani djelovati.
“Tada je Danovo pleme tražilo zemljište gdje da se naseli, jer mu do toga dana nije dopalo zemljište među Izraelovim plemenima.
Zato poslaše Danovci petoricu ljudi iz svoga plemena, ljude osobito hrabre iz Sore i Eštaola, da izvide i upoznaju zemlju. I rekoše im: “Idite, istražite zemlju.””
Cinjenica da Danovcima” se nije dopadalo nijedno raspolozivo zemljiste”, pokazuje kako nase sluzbe i darovi ispunjavaju nas nutarnji potencijal, i frustracija onim sto vidimo kao raspolozivo za sebe je zapravo samo znak i pokazatelj, da ono nase, nas unutrasnji potencijal, je veci od prilozenog i pozvan da bude veci.
Savjet jednog americkog bogatog covjeka, na pitanje, kako se obogatiti, je bio: da se prevrne svaki kamen, svaka mogucnost i uvidi postojanje otvorene sanse, i onda da se prione na rad.
Nekako, isto tako je i sa krscanskim radom. Postoji unutarnji poziv, postoji njegov potencijal cije opsezno ispunjenje nas cini zadovoljnim i zivim, u cemu se prepoznajemo, i realna situacija koju nademo, i za koju se izborimo, da bi to realizirali.
Takoder, postoji i direktna Bozja objava o sluzbi i daru, koji nam je dan, ali ta objava se isto poslije realizira kroz sva prethodno nabrojana stanja i faze.
Prodimo taj prvi dio avanture plemena Dan u cilju pronalaska i osvajanja njegove, od Boga obecane bastine, sa kojom ce biti zadovoljan.
Ovdje imajmo na umu da bilo koje svjetsko pleme koje je zauzelo odredena geografska podrucja, nije to ucinilo tek tako, vec u savjetu sa svojim poganskim bogovima, a sa krajnjim dopustenjem istinskog Boga. Tako je to osvajanje ucinio i Dan – u dogovoru sa istinskim Bogom Izraela.
Biblija kaze da:
“U ono vrijeme nije bilo kralja u Izraelu.”
Odnosno Izraelsko pleme Dan je samo uzelo stvari u svoje ruke. Imali su obecanje Bozje i imali su unutarnje nezadovoljstvo kao pokretac, i nadu i vjeru kao vodstvo, u realizirano obecanje Bozje, a koje govori o “dobroj zemlji” koju ce im dati.
” I oni dođoše u Efrajimovu goru, …Kako bijahu blizu Mikine kuće, poznaše glas mladog levita; svratiše se onamo te ga upitaše: “Tko te doveo ovamo? Što tu radiš? I što ćeš tu?”
A on im odgovori: “Mika je učinio sa mnom tako i tako. On me najmio, a ja mu služim kao svećenik.”
Mladi levit, po pravilu Bozjem za izraelsko pleme Levijevaca, nije imao pravo da uzima zemlju u svoj posjed. Oni su sluzili Jahvi i narod je imao obavezu ih uzdrzavati. Ali su imali nekoliko gradova u svom posjedu u kojima su stanovali, sa pravom na odredeno zemljiste kao svoju okucnicu. Tako je u tom sislu, ovaj mladi levit nasao svoju “zemlju” odnosno vlastito uzdrzavanje, kao najamnik u Mikinoj kuci. On je dakle nasao “svoju obecanu zemlju”. Medutim, Mika je imao “lijevane idole” a sto se direktno suprostavlja Bozjim zapovjedima. Ipak mladom levitu, to nije smetalo. Dapace, Danovci su ga promovirali u sluzbi da bude njihov plemenski svecenik i ovaj mladi levit, na nagovor Danovaca, je uzeo Miki njegove lijevane i tesane idole, sa sobom. I tako kompromitirao Danovce vec na samom ulasku u njihovu zemlju.
“Upitaj Boga”, kazaše levitu, “da znamo hoće li nam uspjeti put koji smo poduzeli.”
“Idite u miru”, odgovori im svećenik, “put na koji ste pošli po volji je Jahvi.”
Danovci su imali vec: obecanje Bozje cijelom Izraelu, imali su i potvrdu Bozju za njihov pojedinacni sadasnji pohod na trazenje svog dijela zemlje, i ipak su ponijeli idole sa sobom, i u samom startu za novi zivot na novoj zemlji uveli, pored Bozje, i vlast poganskog boga.
“Tada odoše ona petorica i stigoše u Lajiš. I vidješe da narod koji prebiva u njemu živi bez straha – po običaju Sidonaca – bezbrižno i mirno; imaju svega što rodi zemlja, daleko su od Sidonaca i nemaju nikakvih odnosa s Aramejcima. “
Dakle, em je narod bio “bezbrizan” odnosno neoprezan, nisu dakle predstavljali opasnost za osvajace, em sto taj narod nije imao savez sa drugim okolnim narodima da bi im uskocili u pomoc pri osvajanju njihove zemlje od Danajaca.
“Kad se vratiše svojoj braći …, braća ih upitaše: “Što ste doznali?”
Oni odgovoriše: “Na noge! Navalimo na njih! Zemlja koju smo vidjeli vrlo je dobra. O vi, lijenčine! Ne oklijevajte navaliti da osvojite tu zemlju.
Kada dođete, naći ćete ondje bezbrižan narod. Zemlja je prostrana. Bog je predao u vaše ruke mjesto koje ne oskudijeva ni u čemu što rodi zemlja!””
Jedina jos prepreka izmedu Danajaca i obecane zemlje, nakon sto su je ove hrabre uhode pronasli i izvijestili Danajce o njoj, i neopasnosti za osvajanje iste, jedina jos prepreka je bila: lijenost.
Biblija na mnogim mjestima upozorava na lijenost, na oklijevanje, i na strah kao ono sto nam krade “obecanu zemlju”.
Nasa novozavjetna obecana zemlja je prvenstveno kraljevstvo nebesko, koje se ocituje u miru, radosti, ljubavi. A tek onda ono sto eventualno i materijalno dobivamo. Nasi unutarnji pozivi na rad u bozjem kraljevstvu, darovima, sluzbama, ne smije ovisiti o naklonosti crkvenih voda ili bilo kojeg drugog kralja/autoriteta. Ovaj izvadak biblijski jasno kaze da tada u Izraelu nije bilo kralja. Bog sam je davao ovu zemlju Izraelcima. Bez obzira na od nas postivane zemaljske autoritete , mi i danas ovo obecanje imamo direktno od Boga i nitko, osim nas samih ukoliko se strasimo, ukoliko smo lijeni, odugovlacimo…, ne moze tome stati na put. A ponajmanje to ne mogu pogani koji su na tim nasim podrucjima.
“Nikoga ne bijaše da pomogne Lajišanima, … posjekoše ih oštrim mačem i spališe grad. Potom su opet sagradili grad i nastanili se u njemu.”
Suci 18.
Nasa obecana zemlja, obecana zemlja za nas, je djevicanski teritorij. Ukoliko mi ne zakoracimo na njega, ne zauzmemo se za njega, ne posvojimo ga za sebe. Nece ni nitko drugi, nece za nasu korist i blagoslov.
“Ne silom niti snagom, već duhom mojim”
Biblija
Pise: Apostol Marijana