“Jer i kad dođosmo u Makedoniju, nikakva mira nije imalo tijelo naše nego smo u svemu bili u nevolji; izvana borbe, iznutra strepnje,..
Ali onaj, koji tješi poniženog, utješi nas dolaskom Titovim.
Ne samo dolaskom njegovim, nego i utjehom kojom se utješi zbog vas: obavijesti nas o vašoj čežnji, vašem jadikovanju, vašoj žarkoj ljubavi prema meni tako da se još življe obradovah.
Doista, ako sam vas i ožalostio onom poslanicom, nije mi žao; ako mi i bijaše žao – vidim uistinu da vas je ta poslanica makar i načas ožalostila –
sad se radujem, ne što ste se ožalostili, nego što ste se ožalostili na obraćenje. Jer ožalostili ste se po Božju te zbog nas ni u čemu niste štetovali.
Jer, žalost prema Bogu proizvodi pokajanje koje vodi k spasenju i ne ostavlja mjesta žaljenju…
Žalost prema ovom svijetu proizvodi smrt.
Gle, doista baš to što ste se po Božju ožalostili, kolikom gorljivošću urodi među vama, pa opravdavanjem, pa ogorčenjem, pa strahom, pa čežnjom, pa revnošću, pa kažnjavanjem. Svime ste time pokazali da ste u onome nedužni.
Ako sam vam dakle i pisao, nije to bilo zbog onoga, koji je skrivio, niti zbog onoga, kojemu je krivo učinjeno,
nego da se očituje kod vas revnost vaša za nas pred Bogom.
Zato se utješismo.
A u našoj utjehi još se mnogo vise obradovasmo radosti Titovoj, jer vi svi okrijepiste duh njegov.
Jer ako sam mu se što s vama pohvalio, nisam se posramio, nego kako je sve istinito, što govorismo vama, tako je i pohvala naša pred Titom bila istinita.
I srce njegovo još vas više ljubi, kad se spominje pokornosti sviju vas, kako ste ga primili sa strahom i drhtanjem.
Radujem se, što se u svemu mogu osloniti na vas.”
Dio iz: 2.Kor.7.