Konačno Nataši, koju sam užasno udarao i koja je bila spremna i po treći put biti izudarana za svoju vjeru, njoj želim reći:

Ispod uvodnog teksta su izvuceni citati iz ove iste knjige.

Izvuceni citati govore o postojanju “Antireligioznog ureda” u bivsem SSSR. Podaci iz knjige govore o vremenu njegovog postojanja 60-70tih godina proslog stoljeca. Imao je velike resurse i moc, kompjutersku obradu podataka i sve raspolozive drzavne sektore. Taj ured je bio toliko mocan,  a centar mu je bio direktno u Moskvi.

U knjizi nije spominjana Pravoslavna crkva.

Ovaj ured je bio spoj interesa Ruske pravoslavne crkve i drzavne partije – komunista. Ali u osnovi , ured je bio nadziran od tvoraca samoga komunizma, funkcionirao je kao rimokatolicki inkvizicijski ured koji je svoje lice javno pokazao u srednjem vijeku, a postoji, sasvim taj isti ured i danas u Vatikanu. Nitko, nikada, ovaj ured nije pozvao  na odgovornost. Iste njegove metode su koristene i u radu ovog ruskog inkvizicijskog ureda.

U knjizi se ne spominje Ruska pravoslavna crkva, jednostavno ju se ne dozivljava kao krscansku crkvu. Odnosno, djelatnici ovoga ureda nisu vidjeli interes da je proganjaju  na isti nacin kao ove, pretezno protestantske male crkve po Rusiji. Mada to ne znači da nisu progonili pravoslavne pojedince. One, pravoslavne crkve i njihovo djelovanje, nije prepoznato u globalu, ia na isti ovaj način, kao prijetnja komunizmu. Iste Pravoslavne crkve koje su sagradene prije kominizma u Rusiji, postojale su i poslije , a i danas.

S druge strane, smatram sigurnim da se “Antireligiozni ured” u komunistickoj Rusiji, dirao u samu vlast Pravoslavne crkve, sasvim isto kao sto to rade danas u Kini sa Rimokatolickom crkvom, i kao sto je to radio Tito u bivsoj Jugoslaviji sa RK i Pravoslavnom crkvom .

Otimanje djece krscanskim obiteljima, i smjestanje na preodgoj u komunistickim domovima, bila je tajna Staljinova praksa, o kojoj ni dan danas se ne govori. Zasto? Jer svaka vlast ide za tim da otima djecu istinskih krscana, aktivnih krscana.

Kako onda , tako i danas.

U Americi su cuje jasne informacije o tim slucajevima, oni dolaze na njihove krscanske TV to svjedociti, i to ne samo otimanje djece, nego i zatvaranje u zatvore te djece i teske optuzbe bez ikakvog zakonskog prava za njih. Ako u Amarici to prolazi,  a prolazi, i to slucajevi koji su javno prezentirani kroz krscanske organizacije, dakle preko ljudi koji se generacijski poznaju,… kako onda to tek ide u europskim ateistickim i drzavistickim drustvenim miljeima.

Sa svih strana Europe, dolaze upravo ovakva svjedocanstva.

Kao sto je Staljin zahtjevao da “Antireligiozni ured” bude najstroza tajna, i njihovo zlocinacko, nezakonito, antiustavno, djelovanje jos tajnije, a sve drzavne i javne istitucije podlozne njima,…ista stvar je i dan danas.

Osobno sam kao krscanski vjerski djelatnik, na podrucju Hrvatske, srela se sa postojanjem i djelovanjem ovoga “Antireligijskog ureda” u Hrvatskoj. I to kroz sve HR institucije. Njihovo djelovanje je okrenuto protiv moga krscanskog rada na podrucju Gvozd, podrucju koji nije imao crkvu vec 400 godina. I isto to vrijeme svaka vlast, tesko iskoristavala domaci narod. Nijedan zakon HR, nijedno pravo po zakonu HR, nijedna tuzba protiv mene,…nije napravljena po zakonu HR, od ovih institucija progona, odnosno antireligioznih fanatika, tocnije fanatika religije drzavizma, koju tumace paralelno sa zakonima HR i protivni zakonima HR. U osnovi-kriminalnom organizacijom.

Svjedocim stoga, da je vlast HR, atikrscanska vlast. A sakriva se iza Rimokatolicke crkve, bas kao sto se Staljin sakrivao iza Pravoslavne ruske crkve. Dakle one iste crkve, koju pisac prethodno spomenute knjige, koji je sudjelovao u antireligioznom progonu u Rusiji, nije smatrao vrijednom da je spomene kao krscansku, u odnosu na ove male grupe ljudi -krscana, po Rusiji.

Kao sto je Staljin  sklopio dogovor sa Ruskom pravoslavnom crkvom, tako je i hrvatska vlast sklopila dogovor sa RK crkvom. O proganjanju istiskih krscana.

Ista stvar je danas i sa komunistickom Kinom. I ista stvar je i sa EU. I sa svijetom.

Dapače, ovo proganjanje u RH je direktno pod pokroviteljstvom i nalogom EU. Osobno sma to i dokazala, i to kroz tri najjače EU države i njihove institucije. Plus RH.

Krscani se proganjaju i danas, nista manje nego prije.

A religioznom narodu, dana je religija koja odobrava bas ovakve zlocine. Nema to bas puno veze sa predsjednicima drzava, ministrima,… oni obicno nemaju pojma o cemu se tu zapravo radi u samoj osnovi, samo rutinski obrađuju progone unatoč očitoj nezakonitosti i protuzakonitosti istih….nego ima veze sa pravom, tajnom, dubokom, zmijskom drzavnom vlasti. Iz sjene. Jedinstvenom, po cijelome svijetu. Svećenicima državizma, odnosno sotonizma.

TO je razlog zasto se krscani po Siriji,.. zale sto UN ne pomaze tamo krscanima, mada za to dobivaju novac zapadnjaka. I žale se bas krscani iz tih velikih crkava kao Pravoslavna i Rimokatolicka, jer ostali niti ne dolaze do tako velike medijske eksponiranosti na zapadu.

Zale se jer tamo zmija otkriva svoje lice. Njoj tamo, pravoslavno i rimokatolicko religijsko licemjerje, pod maskom krscanstva , nije ni potrebno. Dovoljno je jako da to pokaze, za razliku od zapadnih zemalja gdje zmija krije lice maskom “tolerancije” na “krscanstvo”, odnosno podrzavanjem  lazne pravoslavne i rimokatolicke religije.

Zlocini koji su se odigrali pod antireligioznim uredom u Rusiji, imali su jedan imperativ: da budu tajni, sto zatajeniji i tisi. Da prolaze “ispod radara” uspavanog naroda. Odnosno da budu u omjeru koji nece uznemiriti narod. Oni su igrali na kartu suradnje naroda u tom grijehu/zlu. Odnosno nezakonito osudivanje naroda u Rusiji, i njihovih predrasuda prema drugim sektama i vjerama, antireligiozni ured je iskoristio to za svoju kartu. Racunali su na toleranciju ruskoga naroda , suucesnistvo u kriminalu, u ovom njihovom zlu, koji je jasno bio protiv ruskog ustava i drzavnih  zakona u Rusiji, a i zakona na koje se poziva sama ruska crkva u javnosti.

Na isti nacin, ja osobno , sam nailazila na ovakvo saveznistvo njihovo u kriminalu, RK crkve i državista, kroz institucije vlasti i mimo njih, mada nisu znali ni izgovoriti kojoj religiji pripadam,niti izgovoriti ime religije kojoj oni misle da pripadam. A u tim sudskim sporovima mene i njih, (koji nemaju ni na koji način pravne osnove da ih se tako zove) konkretnim i pojedinacnim, radilo se zapravo o sasvim drugim stvarima, ne religioznim, a koje su imale jasne Hr zakone, i svaka konverzacija je time bila nepotrebna, jer su slucaji jasno dokazani kao neosnovani po zakonu (i po zakonskom postupku), i time je jos bila nepotrebnija ona stavka o religioznosti.

Međutim, ta tema je uvijek potezana “između redaka” sa njihove strane, nakon sto su cekali uzaludno da sama pocnem tu temu. I to je uvijek bio jasan znak njihove antireligiozne umrezenosti. Te ljude nikada do tada ne bih vidjela ni cula za njih, ni oni za mene, profesionalnim putem.

Ova knjiga “Oprosti mi, Natasa”, ne govori ni sa jednom rijeci o njihovom odnosu, ovih kršćana, spram pravoslavne crkve, sto jasno pokazuje da je Antireligiozni Staljinov ured sklopio savez sa njima, i time je zlocin antireligioznog ureda, zlocin pravoslavne crkve, a zlocin Staljina u drzavistickom dijelu sektora, zlocin takoder pravoslavne crkve. Dapace, Pravoslavna crkva mu je dala snagu i legimitet pred narodom za Staljinov zlocin nad ruskim narodom. Ovo se dešava i danas kako se jasno vidi u sudskom nedavnom slučaju u Rusiji sa novim prevodom Biblije.

I sve to uz predstavu za narod u Rusiji i vani, kako je “po ustavu Rusije”, Rusija slobodna zemlja za one religiozne. Dapace, kako kaze ova knjiga, cak su stampali Bibliju u 100 000 primjeraka, a koji nikada , kako je pisac otkrio, nisu dosli u ruke ruskoga naroda u Rusiji.

Nešto su dali Rusima van zemlje i nešto spalili.

Ova situacija se ponavlja i danas. Odnosno, izasla je kao dokazana u javnost, a ta praksa je cijelo vrijeme prisutna.

(Inace, što se tiče ruskih prijevoda Biblije, prije 300-400 god, kada je izasao jedan od prijevoda Biblije, zamjerka im je bila sto je prevod-tocan kao original hebrejski!!! I zabranili ga. )

Samo Pravoslavna crkva ima pravo na svoj prijevod, a koji je posredan prijevod i zastarjelih izraza, i- netocan, sto jasno su i sami priznali, po zabrani prijevoda iz 1700. godine.

Ali je zato sam narod nasao druge puteve. Pa je Antireligiozni ured, napravio drugi ured, onaj za otkrivanje ilegalnih putova za literaturu krscansku za Rusiju, i unistavao te zaplijenjene literature. Prema ovoj literaturi su se vrlo ozbiljno odnosili.

“Religija je opijum za narod.” Rekao je njihov komunisticki bog.

I rekao je istinu. Ali pravi bogovi komunizma i drzavizma, znaju bolje od toga. Oni znaju da u krscanstvu je prava moc, Isus Krist je moc, koji ce dotuci sve drzavizme pogane i pogani komunizam. I strepe… Na najvisem nivou… Oni strepe…

Ovi dolje, pod opijumom njihovih religija: drzavizma i rimokatolicizma, pravoslavlja,… su samo izdrogirani, nesposobni, nebudni,  netrijezni… I to znamo i mi i oni u ARU.

Ali, “po plodu se stablo poznaje” (Biblija). I najpijaniji kada su istinski gladni, zahvate plod da utaze glad. A ploda nema u religijama…. I to ce im suditi i biti dokazom,  da su znali.

Apostol Marijana

U nastavku citati iz knjige, citati ce se dodavati i uredivati sve dok ne nestane ove obavijesti.


Image result for prosecutin christian

“Oprosti mi Natasa”

”Dok nam je Azarov držao predavanje, posebno je naglašavao da svi pothvati protiv vjernika moraju biti u najvećoj tajnosti. Stanovništvo ne smije ni u kojem slučaju o tome ništa znati. Mene je to čudilo i bio sam vrlo znatiželjan jer kad smo preduzimali akcije da sredimo pijance koji bi se potukli, onda bi jednostavno glasno upali u to mnoštvo i nije bilo problema. Pitao sam ga za razlog tome i odgovorio mi je: „Znaš, Kurdakov, možda bi neko mogao pogrešno razumjeti šta mi to činimo i zašto. Većina ljudi ne shvata kolika je to opasnost za naše društvo. Osim toga imamo puno neprijatelja naše zamlje, špijuna imperijalizma koji bi s pravim zadovoljstvom izvještavali kako mi progonimo vjernike. Zbog toga je veoma važno da učinite sve što je u vašoj moći da nemate svjedoka, a prvenstveno da pazite da ko ne bi pravio snimke vaših postupaka. Ne smijemo dopustiti da neprijatelji našeg naroda cijelom svijetu govore kako mi progonimo vjernike i kako im ne garantujemo vjersku slobodu, ili bismo možda trebali,”reče on i nasmija se. Bilo nam je jasno takvo objašnjenje.
Još mi je na vratima Nikiforov dao posljednje upute: „Kurdakov, pretresite kuće i potražite Biblije ili literaturu. Poznato nam je da ti ljudi posjeduju antisovjetsku literaturu. Trebamo toga što više da to „Gorkom” može poslati u Moskvu. Sve dobro pretražite i donesite što nađete.” Klimnuo sam glavom.
ovdje dodati novi svijet prevod
Mi vjerujemo da ga ima i zato smo se u Njegovo ime sabrali”, odgovorio je čovjek koji je sigurno potajni pastor.

„Ali to nije dozvoljeno”, rekoh opet.

„Zašto nije?”

„Jer se protivi zakonu i dobili smo naređenje da stvar okončamo.”

Još uvijek uljudno onaj čovjek odvrati: „Ali mi ne kršimo zakon. I sam je drug Lenjin rekao da svaki građanin naše zemlje ima pravo i slobodu da se moli Bogu.”Zaista nisam znao šta bi na ovo rekao. On je primijetio moju nesigurnost i nastavio: „Drug Lenjin je rekao da svaki građanin naše zemlje ima potpuno pravo na svoje vjersko uvjerenje ili da vjeruje šta već svaki pojedinac misli da je pravo.”„Jeli to istina?” – upitao sam. „Naravno. Ako hoćete, pokazaću vam na kojem je mjestu on to rekao.”Na ovaj način nećemo se maknuti s mjesta. Bio sam sasvim zbunjen, moji ljudi smeteni i primijetio sam da ćemo u ovoj diskusiji izvući tanji kraj. Zatim je vjernik počeo citirati jedno mjesto iz ustava Sovjetskog Saveza. Činimo li time nekome nepravdu? Evo pogledajte. Mi vjerujemo u Boga i u Njegovo ime smo se sabrali. To je sve. To je naše pravo i mi nikoga ne smetamo. Šta smo učinili?” Bio sam u nedoumici jer sam znao da ustav naše zemlje stvarno ima taj član, a osim toga sam se sjetio da je i Lenjin negdje govorio o vjerskoj slobodi. Zatim sam se sjećao i toga da sam u Lenjingradu vidio vjernike kako idu u crkvu i tada sam mislio da naša zemlja zaista nudi vjersku slobodu. Morao sam protestvovati: „Ali vi kršite zakon naše zemlje. Razumijete li?” „Objasnite mi u čemu kršim?” – upitao je vođa. „Znam samo jedno – da kršite zakon. I ovdje imam imena dvojice ljudi koje, na žalost, moram zamoliti da idu sa nama.” Vjernici su se međusobno pogledali i shvatili da dvojica iz njihove sredine moraju poći. Dok su njih dvojica oblačili kapute da pođu s nama, mojom glavom su se vrzmale suprotne misli. Naša dva uhapšenika bila su brzo spremna, mirno su se rukovali s drugima i rekli im nešto kao „molite za nas” i krenuli smo. Čuli smo pri izlasku kako su preostali počeli moliti.

————–

Pogledao nas, a zatim ona dva čovjeka koja smo doveli i pobijesnio. Okrenuo se jednom svom potčinjenom i naredio mu: „Uzmi ove uhapšenike i zatvori ih!” Odmah su odvedeni, a Nikiforov se obratio nama: „Koje ste vi ovčice!” – rekao je, „četrnaest odraslih ljudi vraća se s racije i nema ništa drugo da pokaže osim ova dva mala starčića koji se kod hapšenja nisu mogli ni suprotstaviti.” Nikiforovu nije trebalo dugo da shvati situaciju. „Dakle, draga moja dječice”, reče podrugljivo, „izgleda kao da ste bili na nekom lijepom izletu.” Podrugivanje je popustilo i on je zagrmio: „Šta vi, bebice, mislite, zbog čega sam vas tamo poslao?” Održao nam je pouku koju nećemo dugo zaboraviti. Bijesan je hodao tamo-amo po sobi. „Ali, druže Nikiforov”, protestvovao sam, „ti ljudi se uopšte nisu opirali. To se uopšte ne može uporediti sa našim dosadašnjim akcijama. To su jednostavno drugi ljudi. Mi moramo ponekad upotrijebiti i druge tehnike!” „Druge tehnike! Drugi ljudi!”, zaurlao je on, „reći ću ti kakvi su to ljudi. To su prave, podle izdajice države. Poslao sam vas da ih pohvatate i da zaštitite zemlju od njih, a oni vas za dlaku ne obratiše!” I sama činjenica da smo ih smatrali bezazlenima, kao i argumenti da oni imaju pravo, dovoljan su dokaz, rekao je on, da su oni podmukli, pokvareni i lukavi ljudi. Zar to ne shvatamo? Sasvimiscrpljen svojom galamom bacio se u naslonjač. Za kratko vrijeme izgledalo je da su se njegove snage ponovo povratile. Skočio je i nastavio svoju propovjed: „Hoću li ikada moći u vaše zaslijepljene mozgove utuviti da su to naši najgori neprijatelji? Oni su najopasniji kriminalci među nama. Oni su kao zmije, skrivaju se i vrebaju kad mogu napasti, a onda je već kasno! Draže mi je imati stotinu ubica koji se slobodno kreću nego dvanaest ovih narodnih zaglupljivača. Ubice se mogu u svako vrijeme uhapsiti, ali te ljude, kod njih se nikada ne zna šta smjeraju. Oni svuda šire svoju smrtonosnu propagandu i stalno nam rade iza leđa. A vi”, povika on uzbuđeno, „vi još imate razumjevanja za njih!” Nastavio je dalje bjesniti: „To su krvopije ruskog naroda! Moramo te elemente uništiti, iskorjeniti. Jesu li vam još uvijek dragi?” U međuvremenu smo počeli cijelu stvar gledati u drugom svjetlu. Povučenost koju su moji ljudi pokazali, ustupila je mjesto bijesu, jer smo shvatili da su nas ti vjernici nasamarili. Mrmljajući smo se izvinjavali i govorili Nikiforovu da ga sigurno nismo tačno razumjeli. Još uvijek lošeg raspoloženja nastavio nas je zastrašivati: „Sledeći put ćete sigurno bolje shvatiti! Šta vam konačno znači partija!” To nas je teško pogodilo. Ja bih se svega što sam imao odrekao za partiju. Bio sam ljut i na sebe ina ljude koji su me tako nasamarili. Obećao sam sam sebi da sljedeći puta neću biti tako naivan. „E, čekaj, sledeći put!” – mislio sam.

—————

Dodatak: Ovaj tretman dodatni u nizem zlocinu,  je proces inicijacije u vise stupnjeve demonizacije. Apostol Marijana

———–

Nikiforov je shvatio da nam treba još nekoliko uobičajenih policijskih naloga te nas je narednih nekoliko puta zvao zbog tuče ili sličnih slučajeva. Nikiforov je poznavao ljudsku prirodu. Bio je majstor psihologije, proučavalac ljudskih misli i ponašanja i to je znanje spretno primjenjivao u ophođenju s kriminalcima. Na isti način je uspio i s nama. Tačno je znao čime će nas pogoditi. U toku sledećih nedjelja nije propustio nijednu priliku, a da nas posebno ne nagradi za naša brutalna djela.

———–

Kad sam se opet malo bolje osjećao, ušao sam u zgradu. Drugi su upravo donosili Biblije i ostale knjige i ređali ih pred Nikiforova. On je gledao u brdo koje je stalno raslo i pun oduševljenja govorio: „Odlično! Odlično! Ovo tu”, reče i pokaza na Bibliju”, ovo će biti veličanstveni poklon partiji u Moskvi.

Sve je to slato antireligioznoj upravi u Moskvu i tamo bilo čuvanou kompjutere. Kopije toga ponovo su vraćene iz Moskve. I tako smo svi, i oni u Moskvi i mi ovdje imali podatke o našim neprijateljima države. Na kraju je stvorena kartoteka gdje su se slagali kartoni veličine 7 x 12 centimetara; a na njih se lijepila slika vjernika, ispisivao datum rođenja i ostali podaci. Na ovakav način mogla je milicija u svako vrijeme pohvatati vjernike i odstraniti ih iz društva


Budalo jedna! Znaš li da bi se ljudi mogli pobuniti protiv milicije? To će nas dovesti na zao glas!” – vikao je bijesan.

„Kad vas niko ne vidi, što se mene tiče, možete raditi s ljudima što vas je volja. Ali nikad u javnosti! Nikad!”


Naš vojni status nam je omogućavao da idemo u mjesta koja nisu bila dostupna civilima. Za vrijeme tih izleta otkrili smo ni manje ni više nego 30 koncentracionih logora skrivenih po usamljenim dolinama i po unutrašnjosti zemlje. Bili smo jako začuđeni, a najviše zbog toga što su bili novi i prazni.Često bi iza kakve okuke ili brežuljka otkrili čitav zatvorski kompleks koji je već bio osiguran bodljikavom žicom. Sve je bilo uređeno, čak i stan za stražu. Kućni čuvari su zgradu održavali i čuvali. Ovi zatvori su sve već imali: stražare, odgovarajuće uređaje, pse, samo ne zatvorenike.Čudilo me sve to i jednog sam dana o tome pitao Nikiforova. Odgovorio mi je: „Znaš da u zemlji imamo puno neprijatelja i moramo biti spremni da ih, ako nam jednom budu predstavljali poteškoće, odmah pošaljemo u zatvore.”

Nasmijali smo se kao da je to dobar vic. Ali to nije bilo smiješno. Duga lista s imenima vjernika već je bila gotova i ako bi do čega došlo svi se moguuhapsiti. Jedino što nam za to treba jeste nalog iz Moskve. Zatvori su bili spremni i čekali su skriveni u nepristupačnim brdima na svoje stanovnike. Bio sam ponosan. Partija je bila budna i planirala je unaprijed. Nikiforov je izvukao tajni policijski dokumenat koji je dobio iz antireligioznog ureda iz Moskve. U njemu je bilo tačno označeno kako se treba postupati s vjernicima po cijeloj Rusiji. Dalje je govorio o antireligioznoj kampanji koja je obuhvatala svaki grad, svako mjesto i svako selo od Lenjingrada pa sve do krajnjeg istoka. Za to su bili zaduženi specijalno obrazovani ljudi da preko filmova, letaka, brošura, predavanja i propagande svake vrste što više šire ateizam i bore se protiv religije. Kad sam sve to pročitao i o tome razgovarao s Nikiforovom, bio sam svjestan kolike napore ulaže partija da slomi opasnost od religije i zavlada situacijom u zemlji. Bio sam opčaran. „Pa kolike to svote samo guta!” „Možeš misliti!” – odvratio je Nikiforov. „Znaš i sam koliko vaša grupa košta. Kako sam ti već rekao, imamo dva velika neprijatelja: američke imperijaliste i sve ove neprijatelje u vlastitoj zemlji. Pod svaku cijenu moraju se staviti pod kontrolu. Vjernici su posebno opasni jer se tako brzo šire. Samo na Kamčatki imamo ih oko 30.000 i to na 250.000 stanovnika!” „Ondato znači”, rekoh ja, „da nekoliko miliona vjernika truje našu naciju.” „Imaš pravo. I komunizam nikad neće pobijediti dok njih ne sredimo ili ih učinimo neškodljivima. Iskreno rečeno, ja predlažem zadnje.” „A što je s vjernicima koji tvrde da imaju pravo na svoju vjersku slobodu?“ – upitah ja. „Pa to je napisano u našem ustavu samo da zamaže oči. Ali ti i ja znamo šta se radi, nama je poznata realnost”, reče on. Njegova primjedba me podsjetila na događaj kad sam jednom razgovarao s jednim vjernikom. „Zašto nas hapsite?” – upitao je vjernik.
. „Zbog toga što posjedujete antisovjetsku literaturu.” „A šta podrazumijevate pod antisovjetskom literaturom? To su bile samo Biblije.” Nikiforov je dreknuo: „O tom i govorim, idiote. To je antisovjetska literatura.” „Kako Biblija može biti antisovjetska literatura?” – upita vjernik nakon što sam ga dobro izmlatio. „Naša vlada je i sama rekla da štampa Biblije u vlastitoj zemlji, ako je vlada dozvolila štampati Biblije, kako su one onda antisovjetska literatura.”Zanimalo me šta će Nikiforov sada odgovoriti. „To nije istina!” – dreknuo je on, „naša vlada nikad neće štampati Biblije.” „Ipak hoće. Već je to učinila. Tako makar govore.” „Zaveži već jednom!” – odgovori Nikiforov ljuto i nastavi sa svojim ispitivanjima. Kasnije sam saznao da je naša vlada zaista i dozvolila da se štampa 10.000 Biblija. Ali, to je bilo samo zbog toga da se pokaže pred javnošću kako u Rusiji postoji sloboda vjere. A šta se dogodilo s tim Biblijama? 5.000 je poslano u inostranstvo ljudima koji govore ruski, 3.000 je otišlo u ostale evropske komunističke zemlje, a 2.000 su poslane antireligioznoj organizaciji u Moskvu da se proučavaju i da služe za ateističku propagandu. Dakle, ni jedan od tih 10.000 primjeraka nije stigao u ruke ruskog vjernika. To je i bio razlog zbog kojega su oni posjedovali one iz inostranstva ili rukom pisane.

Upravo sam bio izašao na hodnik i krenuo, kad se otvoriše vrata i na njima se pojavi niko drugi nego sam drug Orlov. I ne htijući našao sam se evo pred vratima trpezarijenaših najviših partijskih ličnosti. Orlov me ugledao pa iako već pijan, prepoznao me. Pružio je ruke k meni i rekao: „Hej, druže Kurdakov, izvoli kod nas!” Nećkao sam se jer nisam spadao u to društvo. Orlov me uzeo za ruku i uvukao unutra. Otprilike dvadesetak starijih ljudi sjedilo je za stolom koji je svakog časa prijetio da će se polomiti pod težinom jela i pića. Pomislio sam kako je dobro što oni imaju posebnu prostoriju. Kod njih je bilo kobasica, kavijara i drugih delikatesa, grčkog vina – ma svega. Votke je bilo kao vode. Gledao sam velikim očima u sve to jer nije bilo isto ono što smo i mi dobili. Orlov se ispričao i krenuo teturajući u potragu za WC-om. Dok je on bio vani, pogledao sam malo bolje te ljude, najviše funkcionere Kamčatke. Svi su bili pijani, a neki potpuno.Glave su im ležale na stolu, trojici čak u tanjiru u kojem je još bilo hrane. Nekoliko nogu je provirivalo ispod stola. Drugi su još pili. Jedan je ležao na stolu. Ruke i noge su mu bile na velikim pladnjevima punim jela. Sa prezirom sam ih posmatrao. Imao sam vlast da s Akademije otpustim pitomca zbog manjih prekršaja nego što je ovaj. Mislio sam potresen: „Dakle, ovi nadziru život ljudi na Kamčatki, a sad su toliko pijani da ne znaju ni kako se zovu.” Gledao sam taj „krem” komunističkih vođa, „krem” koji nije ni za šta sposoban. Jednom je pozlilo i povratio je po svom odjelu. Cijeli prizor djelovao je neopisivo odbojno. Sad je stigao i Orlov. Sjeo sam na stolicu pored njega. Stalno je salijevao votku u sebe i postajao je sve pijaniji tako da mu glava više nije čvrsto stajala. Na kraju je pao licem u tanjir. Podigao je glavu i rekao: „Daj mi maramicu.” Dao sam mu i on je brisao komadiće hrane sa svog lica. Ali ipak mu je ostao komadić zgnječenog krompira na nosu i bradi. Psovao je skidajući sve s nebesa. Bio je to neopisivi prizor! Ostaci jela padali su po njegovom odijelu i ordenima. Nakon toga je podigao nogavicu svojih pantalona i pokazao mi je veliki ožiljak koji je zadobio u ratu. Još uvijek mu se glava ljuljala tamo-amo i on je pričao: „Vidiš li ovo druže Kurdakov? To trebam zahvaliti Staljinu! za ovo trebam samo njemu zahvaliti i kad me ta brazgotina zaboli, onda ga proklinjem.”U svom pijanom stanju prvo je počeo proklinjati Staljina, a onda su mu i drugi pali na um. „I ne samo Staljin. Ko je uostalom taj Brežnjev? To ti je balavac, beskorisnik, puzavac koji je oblijetao oko Staljina kao pčela oko meda. Jer on je samo tako mogao preživjeti i stići na čelo partije. Slušao sam ga jednom na partijskom kongresu u Moskvi. Taj samo bleji kao ovca: bla, bla, bla. Jedna riječ kao i druga, kao ovca.” Nisam vjerovao svojim ušima. Ali Orlov je u svom pijanom stanju nastavio dalje grditi svog „kolegu” Brežnjeva. Pogledao sam da li još ko sluša te njegove riječi. Jer ako razumiju to što Orlov priča, onda sam ja gotov! Ali vidio sam da se niko ne zanima za to što ovaj govori. Oni su, ako su uopšte za to bili sposobni, samo još gledali u piće. I drug Orlov je već bio u drugom svijetu, gubio se i svašta pričao.
Ali nisam se samo morao bojati drugih. Morao sam se bojati i Orlova, jer ako se on bude kasnije sjetio šta mi je pričao, život mi neće vredjeti ni pet para. On neće dozvoliti da ja budem u životu. Dovoljna će biti samo jedna njegova riječi ja ću zauvijek nestati s lica zemlje. Glava mu je sada bila pala po stolu i mislio sam da je zaspao. Ali, on se odjedanput trže, podiže ruke ireče: „Komunizam je najgore prokletstvo koje je moglo zadesiti čovječanstvo!” Opet je oborio glavu i promrmljao: „Komunizam je… izraz ne želim kazati…” Skamenio sam se. Orlov se zaljuljao i još jednom doviknuo: „Komunisti su prave krvopije!”

Iz ovog susreta sam zaključio da ako ovi ljudi ne vjeruju u sistem nego ga samo iskorištavaju da bi njima bilo bolje, onda ću sigurno i ja takav jednog dana postati. Ako jedan čovjek kao što je Orlov ni najmanje ne vjeruje u komunizam, kako onda mogu ja?

Došuljali smo se do ulaznih vrata. Nakon što sam provjerio i vidio da je svako na svom mjestu, viknuo sam: „Pažnja, sad!” Udario sam snažno u vrata i ona su se otvorila. Unutra je klečalo petnaest ljudi koji su prije molili i tiho pjevali a sada su nas iznenađeno gledali. Znali su štaće se sada dogoditi i na licu im se vidio strah i užas. Nekoliko njih nastavilo je dalje moliti, a trojica ili četvorica su započeli nešto pjevati. Ovi ljudi su zaista nemogući. Dok sam se s jedne strane divio njihovoj srčanosti, s druge strane to me je ljutilo. Zavikao sam: „Šta radite ovdje?” „Molimo se”, reče neko. „Kome?” „Bogu!” „Budale jedne. Znate li da nema Boga? Zar vam to još uvijek nije jasno? Molite ovdje u praznoj prostoriji. A gdje vam je vaš Bog? Zovite ga da vam pomogne!” Gurali smo ih i bacali i tako se uvježbavali za naš pravi napad.

Ja sam se još jednom okrenuo i pogledao prizor koji smo ostavili iza sebe. Izranjavana tijela, polomljene stolice, stolovi, posude – ništa u sobi nije bilo na svom mjestu. Zidovi su bili krvavi. Svoj posao smo dobro obavili.

Po povratku na policiju počeo sam ispitivati onu dvojicu koje smo poveli sa sobom. Oni su započeli s pitanjem: „Odakle vi to znate?” „Pa šta mislite. Idioti jedni? Mi imamo svoje ljude, svoje špijune. Za nas je najlakše na svijetu vas pronaći. „Nisu izgledali iznenađeni. „Vi zovete ljude na vaše sastanke, zar ne? – nastavio sam. „Ako želite da se za vas ne zna, što onda zovete druge?”

„To vi ne razumijete”, reče pastor, „znamo da su nam špijuni za petama; ta nismo tako ludi. Ali smo odgovorni da ljude privodimo k Bogu, ali kako ćemo im o Bogu govoriti ako to ne govorimo svima. Znamo da među njima uvijek ima i špijuna i svjesni smo tog rizika.” Zaćutao je za trenutak i ja sam pomislio da je gotov, ali on je i dalje nastavio: „Vjerujemo da je naša odgovornost da druge vodimo k Bogu važnija od naše sigurnosti.” „Kakvi su to ludaci”, pomislih. „Šta ovakve budale mogu napraviti našoj zemlji?”

Mogao sam još razumjeti one priproste stare ljude koji su još prije komunizma bili zaraženi religijom, ali da ovi mladi ljudi vjeruju u Boga to nisam mogao razumjeti. To su ljudi moje dobi, moja generacija. Zbunilo me sve to.

Kad sam sledećeg dana došao do Nikiforova, ovaj je upravo preslušavao onog omladinskog vođu. Slušao sam ga zadivljen njegovom taktikom preslušavanja. Stalno je izmjenjivao brutalne, zastrašujuće rečenice s onim prijateljskim; upotrebljavao je grube i blage metode samo da pridobije tog mladog vjernika. „Vjeruješ li u Boga?” „Da” „Ma reci mi jesi li ti ograničen, glup ili sulud?” Mladi vjernik je odgovorio: „Druže kapetane! Vi ne možete razumjeti zašto ja vjerujem i šta ja vjerujem, jer to je nešto što vam ne mogu objasniti. Vjerujem u Boga jer on živi i stanuje u mom ~ 88 ~
srcu.” Nikiforov je pobijesnio: „Zašto kažeš da ja to ne mogu razumjeti? Zar sam ja glup? I ja sam tu knjigu pročitao”, reče on i pokaza na Bibliju. „Ili možda misliš da ne znam čitati.”Taj mladić je sinoć bio isprebijan i cijelu je noć proveo u zatvorskoj ćeliji gdje mu sigurno nije bilo ugodno, ali sada mu je tako jasno odgovarao: „Sigurno da znate čitati, ali vi trebate oči koje vide, uši koje čuju i srce koje osluškuje šta Duh Božji govori u toj knjizi.” Oduševljeno i sa zanimanjem sam ga slušao, iako ga nisam razumio. „Ako vi čitate Bibliju samo da bi je napadali”, nastavi mladi vjernik, „onda nikada nećete razumjeti to o čemu ona govori. Samo vam Bog može otvoriti oči da razumijete ono u što mi vjerujemo i za što smo spremni sve dati.” Nikiforov ga tu prekide: „Moram priznati da tu neke stvari ne razumijem!“ Mladi vjernik odvrati: „Evo, druže kapetane, sami ste odgovorili na svoje pitanje. Vi to ne razumijete jer stesvoje oči zatvorili istini. Kad bi vi svoje srce otvorili Bogu i svojim očima zaista tražili istinu u Pismu, onda bi vi te riječi razumjeli i one bi za vas postale stvarnost kao što su za mene i za druge ljude. Zašto svoje srce ne otvorite Bogu? On će promjeniti vaš život i …” „Zaveži!” – izdera se Nikiforov. „Ne pokušavaj meni tu propovijedati, budalo jedna, inače ću ja promjeniti tvoj život i to zauvijek!” Nikiforov zatim pozva stražu i oni odvedoše mladog vjernika natrag u ćeliju. Kasnije su ga poslali na prisilni rad. Već sam prisustvovao mnogim ovakvim saslušavanjima i nikad nisam razumio smisao svega toga. Vjernici ne popuštaju. Pokušavali su čak i miliciju obraditi.Nikiforov se vrati natrag i rače mi: „Ovi ljudi su ludaci.” Složio sam se s njim

—-

Na kraju sam otišao u ured „Petropavlovske pravde” i zanimao se za nju (Natasu) kao njezin kolega. „Ona je odlična radnica”, reče jedan od pretpostavljenih. „Nikad nismo imali problema s njom. Vesela je, povjerljiva i na nju se može osloniti, izvrsno radi.” Ovakve izjave su me svaki put zbunjivale. Kod drugih radnika je bilo problema s alkoholom, lijenošću, krađama, neradom. Ali kad sam sastavljao izvještaj o vjernicima, uvijek su mi govorili na njihovim radnim mjestima da su odlični radnici, povjerljivi i da nikada nisu pijani. Često sam se tome čudio. Ali moja zadatak nije bio da me to sve čudi, nego da što više saznam. „Zašto to želite znati” – upitaše me kad sam se zanimao za Natašu. „Dva puta smo je našli na tajnim sastancima vjernika. „Ona je vjernica.” Izraz čuđenja prošao je redovima saradnika. Zbunjeno su se pogledali. Izgledali su kao da sam rekao da je gubava ili da je ubica. „Sad kad ste to spomenuli”, reče jedan od njih – a iza toga je slijedila bujica optužbi. Najednom su se promjenili i o njoj su sada samo loše govorili
Na njenom radnom mjestu ostavio sam obavještenjeda me u određeno vrijeme potraži u ~ 89 ~
policijskoj stanici. Znao sam da će je ta posjeta zastrašiti, a to sam i htio.Ušla je oklijevajući i sjela nasuprot stolu gdje sam ja sjedio. Vidio sam da ju je strah. „Koja ljepota”, pomislih, „sad sjedi tu preda mnom, oborila je glavu i gleda u pod.” Pitao sam je zašto je vjernica. „A šta bih trebala biti?” – odvrati ona. „Alkoholičarka? Prostitutka?” A onda me upitala: „Jeste li čuli što negativno na mom radnom mjestu?” „Ne, nisam”, rekoh. „Šta onda imate protiv moje vjere? Činim li time kome kakvu nepravdu?” „Ne”, odvratih. „Ali jednom si pogriješila i upala si u društvo tih ljudi koji su velika opasnost za našu zemlju.” Još sam joj jednom održao neku vrstu propovijedi i upozorio je na ozbiljne poteškoće koje bi mogle uslijediti ako se ne bude promijenila. Na kraju sam uvidio da je ne mogu odvratiti od njenog uvjerenja. Još sam jednom opomenuo da se njezini prijestupi zapisuju u njene lične dokumente i da će biti bolje za nju da je više ne nađemo među vjernicima.I uprkos svom strahu počela je sa mnom razgovarati zašto ona vjeruje u Boga. Mislio sam da su je udarci i poziv u miliciju dovoljno prestrašili i da nam ona više neće s time zadavati poteškoće. Ali, Nataša je bila djevojka vrijedna svakog spomena. Dok smo razgovarali, vidio sam ožiljak na njenoj donjoj usni gdje se ugrizla kad sam je tukao. „Koja šteta”, pomislih. Ožiljak je kvario njeno tako besprekorno lice. Kamo sreće da sam je upoznao u kojim drugim okolnostima! Jer ovakva djevojka bila je moj tip. Kad sam od nje sakupio sve informacije i završio sa svojom lekcijom, otpustio sam je kratko i strogo. To je spadalo u taktiku mog zastrašivanja. Čestitao sam sam sebi da sam tako dobro izveo svoj posao.

Kad smo stigli na mjesto sastanka odredio sam stražara na oba dijela ulice. Kad je sve bilo spremno, provalili smo u kuću.Iznenađeni i zbunjenivjernici pokušavali su izbjeći kiši udaraca. Soba je bila malena pa je njih osam vjernika i nas šestorica potpuno ispunilo prostoriju. Vladala je velika galama. „Sitnica za večeras!” – pomislih. A onda mi se pogled zaustavi na poznatom licu. Nisam to mogao vjerovati! Opet je ona bila tu -Nataša Zdanova! I nekoliko drugih ju je isto tako opazilo i već se Aleks pun mržnje uputio prema njoj sa svojom podignutom palicom. A onda se dogodilo nešto što nisam mogao smatratiza moguće. Bez prehodne opomeneskoči Viktor između Nataše i Aleksa i pogleda ga izazovno. „Miči mi se s puta”, povika ljutito Aleks.Viktor se nije pomakao s mjesta. Pogledao je na Aleksa i prijeteći podigao svoju palicu: „Alekse, da je nisi dotaknuo!” Pomislio sam da ne čujem dobro. Nevjerovatno, i to baš Viktor, jedan od najbrutalnijih ljudi. On štiti ovu vjernicu! „Odstupi!”, zaurlao je na Aleksa. „Odstupi, inače ćeš imati sa mnom posla.” Štitio je Natašu koja je iza njega čučala na podu. Povrijeđen, Aleks se izderao: „Želiš li je imati samo za sebe?” „Ne”, odvrati Viktor, „ona posjeduje nešto što mi nemamo. Niko da je nije dotaknuo! Niko!” Morao sam tome što prije učiniti kraj.

Jedan je htio pobjeći. „Za njim!” Aleks se okrenuo i potrčao za bjeguncem. Odahnuo sam s olakšanjem. Viktor je još uvijek stajao raširenih ruku i štitio Natašu. Takav kakav je izgledao bio je strah i trepet za svakoga ko bi se usudio doći malo bliže. Nataša je sad stajala iza njega i ništa nije shvatala. Ovakav postupak od nas nije očekivala. Dao sam joj znak da ode iz sobe. Brzo se okrenula i otišla. Da ne bi došlo do nesporazuma dao sam to do znanja i ostalima. To je bio jedan od rijetkih trenutaka u mom životu da me nešto ovako duboko dirnulo. Bilo mi je kao onda kad je u Barisevu umro moj prijatelj Saša. Nataša je zaista posjedovala nešto! Strašno smo je udarali. Opominjali smo je i zastrašivali. Pretrpjela je neopisive boli i uprkos svemu evo je opet tu. Čak je i Viktor to uvidio i to ga je dirnulo. Ona je imala nešto što mi nemamo. Najradije bih potrčao za njom i upitao je šta je to? Rado bih o tome s njom govorio, ali ona je već bila otišla. Ova herojska hrišćanska djevojka koja je podnijela tolike udarce osvajala me i uznemirivala u isto vrijeme. Ubrzo nakon toga ostavila je Nataša Kamčatku i vratila se natrag u Ukrajinu jer joj je život u novinarstvu postao nemoguć.Poslao sam njene dokumente Komunističkoj omladinskoj ligi njenog mjesta gdje sam ih obavijestio i o njezinom životu kao vjernice.

Njen odlazak me ražalostio. Prvi put sam osjetio da ovi ljudi nisu ludaci ni državni neprijatelji za što smo ih mi smatrali. Nataša je poljuljala sve moje predodžbe o vjernicima

1. maja 1970. nazvao me Nikiforov telefonom. Izgledalo je da ima neku izvanrednu ideju. „Kurdakov”, viknuo je uzbuđeno, „uzmi svirače iz Akademije ipođi na groblje u južnom dijelu grada.” Sa sviračima na groblje? Pa je li Nikiforov poludio? „A šta se tamo događa?” – upitao sam nadajući se da se moja sumnja ne primjećuje u riječima. „Radi se o vjernicima. Sabralo ih se tamo na groblju na stotine, imaju orkestar i sviraju himne.” „I šta trebamo raditi tamo? Pomoći im?” „Nemamo vremena za šalu”, reče Nikiforov hladno. „Sakupi grupu što brže možeš. Smjestite se odmah uz njih i svirajte što možete glasnije.” „Oh”, pomislih, „tako daleko on ide. Svojom galamom moramo nadglasati njihovo pjevanje. Luda ideja, doduše, ali jako zanimljiva.” Divio sam se vjernicima jer ovaj im je trik zaista lukav. Skup na groblju baš na 1. maj kad je sve u pokretu, zaista izvrsna ideja. Znali su da je na stotine ljudi na groblju i da im u toj množini ljudi ništa ne možemo. Kakva pametna banda!

Svirali smo „Interacionalu” i druge komunističke pjesme kao i sovjetsku nacionalnu himnu. Bilo nam ih je lako nadjačati. Dok je naš akademski sastav svirao, drugi iz grupe su slikali vjernike da bi kasnije mogli utvrditi njihov identitet. Bio sam bijesan cijelo vrijeme jer smo svoju pravu sliku pokazali pred tolikim svjedocima. „Sergeju, ne brini se za to”, reče mi Viktor koji je primijetio moje razočaranje i bespomoćnost. „Račune ćemo kasnije srediti. Sad znamo koji su.”

—-

Često sam se pitao: kako jedan rukom napisani tekst u nekoj bilježnici može biti tako opasan za našu državu? Nisam u tome vidio nikakve opasnosti, ali Nikiforov je stalno o tome govorio. „Dobro”, mislio sam, „ako želi imati literaturu nek mu onda bude.” Mnoštvo smo toga nalazili! Jedna brošura često nam je dolazila pod ruku. Bila je ispisana na mašini za umnožavanje, a izdata negdje u Ukrajini, nekoliko hiljada kilometara odavde. Bila je poslata našim vjernicima u ovom ~ 92 ~
dijelu Sibira. Kad mi je ta brošura prvi put došla pod ruku, pomislio sam: „Gledaj, oni se i organizuju.” U saradnji s drugim vjernicima u Sovjetskom Savezu dobijali su ovi na Kamčatki literaturu izvana. Jednom je Nikiforov podigao tu brošuru i sav bijesan i ljut galamio: „Ovo! Vidiš li to? Povezani su s drugim vjernicima u Bakuu, Ukrajini, Kijevu, Lenjingradu, svugdje? Ovo je nacionalna zakletva da će potkopavati naš društveni sistem!” nastavio je dalje bijesno mahati s tim.

Ta literatura iz katakombi postala je sastavni dio života u Rusiji. U to nije spadala samo ilegalna hrišćanska literatura, nego i djela poznatih pisaca kao na primjer Aleksandra Solženjicina. Budući da je svu literaturu za izdavanje kontrolisala vlast, širili su se rukom ili mašinom pisani tekstovi zabranjenih knjiga, novela i priča u cijelom Sovjetskom Savezu. Ta strogo zabranjena literatura bila je omiljeno štivo oficira i pitomaca na Pomorskoj akademiji. Dobro sam to znao, i sam sam je čitao. Solžnjicinova djela išla su među pitomcima od ruke do ruke.

I hrišćani su se tako organizovali. Biblijske citate pisali su rukom ili mašinom i onda ih rasturali. Pronalazili smo i nova džepna izdanja Biblije koja su iz inostranstva stigla k nama. Znao sam da u Moskvi ima posebna organizacija koja kontroliše uvoz tih knjiga. Nisam znao u čemu im se sastojao posao, ali bila je činjenica da nisu bili baš uspješni.

U mojim očima ta literatura je bila besmisao. Pokušavao sam je čitati, ali mi nije bilo jasno šta je tu bilo tako privlačno. Kod jednog našeg pohoda, pokušao sam jednom visokom, snažnom vjerniku istrgnuti knjigu iz ruke. Da je htio mogao mi se oduprijeti. Znao sam da mu na kraju moram to oteti, iako neće biti lako. Stajao je i držao knjigu u rukama kao da je to nešto najdragocjenije na svijetu. Udarao sam ga, ali on nije popuštao. Na kraju sam ga udario u trbuh. Skupio se i knjiga mu je pala iz ruku. Uzeo sam je i pogledao. Zašto li je samo vjernici toliko čuvaju. U našim očima je bila potpuno bezvrijedna.

Racija na literaturu bila je drugačija od onih na ljude. Da bi joj dali izgled legalnosti, pošao bi jedan uniformisani policajac u kuću koju je trebalo pretresti. Na samom cilju zaustavio bi tri ili četri „druga” na ulici i zamolio ih da budu svjedoci pretrage. Ti „nezainteresovani prolaznici” gledali bi šta ovaj radi tako da poslijeniko ne može reći da je milicioner nešto ukrao. Mi smo se s tim šalili, ~ 93 ~
ali morali smo o tome ćutati. Već smo mnogo puta išli u potragu za knjigama i sve smo radili na isti način. Ja sam potražio milicajca koji bi vodio „pretragu”, a njega smo trebali samo reda rad

Bližilo se ljeto 1970. Vjernici su, da bi se od nas zaštitili, izmislili novu metodu. Podijelili su se u manje grupe i sastajali su se po grupama, najviše 8- 10 osoba. Ova taktika nas je prisiljavala na sve češće racije tako da do svih stignemo. Počeli su pred vrata postavljati stražu. Najčešće su to bila djeca koja su ih na vrijeme upozoravala. Na dogovoreni znak sve bi za čas posakrivali, i literaturu i magnetofone na kojima su imali snimljene neke religiozne emisije iz inostranstva. U nekim slučajevima je straža vjernicima na vrijeme javila naš dolazak tako da su se svi uspjeli posakrivati dok bismo mi stigli. Vijest o našim racijama proširila se cijelim gradom i cijelom pokrajinom. Stanovništvo Kamčatke, 250.000 ljudi, počelo je pričati o našem poslu i brutalnim posledicama. Ova opštepoznata stvar razbijesnila je Nikiforova jer nam je on uvijek iznova govorio da ne smijemo dopustiti da nas ljudi vide šta radimo i da se onda priča kako u Sovjetskom Savezu nema vjerske slobode. I iz Moskve su nam naređivali da naše racije na vjernike ni u kojem slučaju ne smiju doći u ~ 98 ~
javnost. Jedan daljnji obeshrabrujući vid našeg rada bio je taj što je izgledalo da broj vjernika raste što mi više napadamo. Prema Nikiforljevim procjenama na Kamčatki je bilo oko 30.000 vjernika. To smo i mi mogli potvrditi. U 150 racija koje sam ja vodio rijetko kad smo jedno lice vidjeli dva puta. Uvijek su se skupljali novoobraćenici i to je bio dovoljan primjer kako su vjernici sposobni zaraziti druge svojim otrovom. Da te grupe razbijemo, morali smo sve češće provoditi svoje racije, a to je zahtijevalo vremena. Nikiforov je na kraju sastavio plan racija i objesio ga na zid.

Još nam je nešto upalo u oči, a to je bilo da smo među vjernicima susretali sve veći broj mladih ljudi. Na nekim sastancima je bilo čak i male djece. I Moskva je o tome bila obavještena. Označili su to kao „opasan fenomen”kojemu u svakom slučaju treba stati na kraj. Uznemiravao me taj sve veći interes mladih za religiju. Smatrao sam se specijalistom za omladinu i mislio sam da poznajem rusku omladinu. Ali zašto se sve veći broj mladih nalazi na tim sastancima, bilo mi je potpuno nejasno. Jer oni su jako dobro znali šta za njih i njihovu budućnost znači ako ih tamo pronađu. Bili su stvorenja naše komunističke države, a evo sve se više okreću prema religiji! Ozbiljno sam se pitao šta to njih toliko privlači. U mislima sam se sve češće bavio Natašom. Ona je bila jedna od nas; jedna od naše ruske omladine. Šta je ona vidjela u religiji? Šta je za nju bio Bog da je za njega bila spremna podnijeti tolike naše udarce?Veliki interes mladih ljudi za Boga uznemiravao je duhove u Moskvi. Vodeći ljudi protivreligiozne organizacije došli su na Kamčatku da održe posebne seminare kako bi okončali taj krajnje opasan interes među stanovništvom. Iz njihovihgovora saznali smo da se s tim problemom bore i u drugim dijelovima Sovjetskog Savez
Čim mi se te večeri pružila prilika da budem sam, a bio sam na Pomorskoj akademiji u svom krevetu, izvukao sam papire iz džepa i počeo čitati. Isus je razgovarao s nekim i počeo ga učiti. Bio sam znatiželjan i čitao sam dalje. To ni u kom slučaju nije bila protivdržavna literatura jer je bilo napisano kako se postaje boljim čovjekom i kako treba oprostiti onima koji nam čine nepravdu. ~ 100 ~
Odjednom mi je izgledalo da te riječi nisu samo na papiru nego da prodiru u moje srce. Čitao sam dalje i dalje zadubljen u Isusove prijateljske riječi. To je bilo upravo suprotno od onoga što sam očekivao. Potpuno me ostavila moja nesposobnost za razumijevanje i moja zasljepljenost očiju i duha i ja sam razumio te riječi koje su mi prodirale u srce. Činilo mi se kao da je neko sa mnom u sobi ko me poučava i tumači mi ove riječi. Stalno sam ih iznova čitao i razmišljao o njima. To je, dakle, ono u šta Nataša vjeruje… Te riječi su me pogodile. Osjećao sam se nesigurnim i bilo mi je kao nekome ko se kreće u nepoznatom prostoru. Nakon što sam nekoliko puta pročitao isti tekst, stavio sam ih na stranu, ali riječi su mi se vrtjele po glavi. Te riječi su dakle pomagale Nataši da postane bolja i da pomaže drugima. Sad su me upravo one progonile. Obuzeo me potpuno novi osjećaj.Sljedećih dana i sedmica pratile su me Isusove riječi. Nisam ih se više mogao osloboditi, iako sam to pokušavao. Skoro sam poželio da ih nisam ni čitao. Sve je u mom životu već bilo određeno i išlo je uhodanim putem, sve dok me ove riječi nisu uznemirile i činilo mi se da mi se izmiče tlo pod nogama. Preplavili su me osjećaji koje prije nisam poznavao i koje sada ne mogu shvatiti niti objasniti. Zadržao sam papire kod sebe i stalno ih iznova čitao. Nisam ih do kraja mogao shvatiti. Izgledalo mi je kao da se nalazim u gustoj magli i pokušavam jasnije vidjeti. Znao sam da je iza toga svijetlo, nešto što se može vidjeti, razumjeti i shvatiti. Obuzeo me veliki osjećaj izgubljenosti. Negdje nešto duboko u meni, jedna iskrica ljudskosti, još je bila na životu. Znao sam da život kojim sada živim nije onaj koji sam htio živjeti. Udarati starice nije bio ideal mog djetinjstva. Komunizmu, svojoj prvoj religiji, predao sam se bez zadrške i cijelim srcem. To je bilo prvo što sam u Barisevu našao i u što sam vjerovao. Ali, ta vjera je sada slomljena, razbijena stvarnošću života ….
Na tom putu sam odlučio da neću više nastaviti s ovakvim životom. Nisam to više mogao. Još nisam imao jasnu sliku kako i šta bih trebao promijeniti. Odlučio sam da pobjegnem iz Rusije i dosadašnjem životu učinim kraj. Nešto me tjeralo na to i ta me misao upravo progonila.

Usamljen, razočaran i bez oslonca išao sam moskovskim ulicama. Biosam sav izvan sebe, ali jedno mi je postajalo jasnije: ne mogu ovdje ostati. Ostaviću Rusiju i otići što dalje od nje. Niti jedan jedini razlog za to nisam mogao formulisati, ali sam bio gorko razočaran i veoma nesrećan. Nešto je strašno krenulo krivim putem

!!!!
Htio bih da jednog pošalješ ranije da na magnetofon snimi njihove molitve, da znamo šta mole.”Milicija je jako uznemirena i misli da vjernici koriste svoje zajedničke molitve kao vježbe za djelotvorno rušenje režima. „
—-
Bio sam izvan sebe. Što ne moli za sebe, a ne za mene. Ona je u opasnosti. Bio sam bijesan što se ona moli za mene, Sergeja Kurdakova, vođu Omladinske komunističke lige. Tako bijesan namjeravao sam je udariti po glavi i to tako da ostane na mjestu mrtva. Prihvatio sam čvršće svoju palicu i zamahnuo.A onda se dogodilo. Neko me zgrabio za ruku i povukao natrag. Prestrašio sam se jer me to zaboljelo. Nisam umislio. Stvarno me stislo i ruka me boljela. Tog trenutka sam pomislio da me neko od vjernika zgrabio i okrenuo sam se da ga udarim. Ali nikoga nije bilo!Niko mi nije mogao zaustaviti ruku, ali me ipak neko uhvatio. Još sam osjećao bol. Bio sam šokiran. Krv mi je šiknula u glavu. Bilo mi je vruće i prestrašio sam se. Nisam to mogao shvatiti. To je bilo nešto nestvarno i zapanjujuće. Taj čas sam sve zaboravio. Bacio sam palicu i izletio vani. Krv mi je udarila u glavu i suze su se počele kotrljati niz lice. Od svoje četvrte godine mislim da sam plakao samo jedan jedini put. Ni kad me ono u dječjem domu striko Niči tukao, nisam plakao. Zakleo sam se da me niko neće natjerati na plač, jer je to znak slabosti. Ali tada sam zbog ovog neshvatljivog događaja plakao. Suze su mi tekle niz lice.
—–

„Ptičica nam je odala i to da nisi htio tući religioznike”, reče onaj prvi. „Je li to istina?” – upita predsjednik. „Da, druže, istina je?, rekoh ja. „Onda“, nastavi on, „mislim da je svaki koji ne prihvata taj posao sigurno lud! Zašto?” Ovaj neočekivani napad na mene neposredno nakon mog tako dobrog izvještaja o radu, doveo me do toga da sam tog časa izgubio razboritost. Zaboravivši na sve, počeo sam im govoriti kako me život naučio da nešto ipak ne smijem činiti. „Drugovi”, rekoh, „bio sam aktivistai komunistički omladinski vođa sve od svoje 8. godine. Služio sam partiji svim svojim silama i služiću ubuduće. A pročitao sam i partijske smjernice i ustav SSSR-a. Tamo piše da svi trebamo biti braća. I ja zbog toga ne mogu tući. Zadnji put nisam vjernike tukao jer su oni naša braća. Kako mogu udarati svoju braću? I kako mogu nastaviti s tim poslom? Znam da su nam ti vjernici problem, ali nigdje ne stoji da ih moramo tući i osakaćivati.”

Predsjednik mi je oštro upao u riječ: „Druže Sergeju, bio si najbolji omladinski vođa kakvog već godinama nismo imali na Pomorskoj akademiji. Mlad si i moraš još puno učiti. Ti „religioznjaci”nisu naša braća! Oni su ubice! Oni ubijaju duh naše djece. Druge osakaćuju svojom otrovnom vjerom. Moramo našu zemlju osloboditi od tih ljudi. Tvoje saosjećanje s tim ljudima samo je zaraza! Vjernici su ti koji bune naš narod i stvaraju nered. Oni prisiljavaju našu vlast da zbog njih izdaje toliko novaca koji su bili određeni za izgradnju naše zemlje. Ovi ljudi tiho rade i štete nam jer u ljudima ruše vjeru u komunizam i nude im vjeru u nekog Isusa Hrista.” Govorio je dalje, a glas mu je sada poprimao prodoran i oštar zvuk. A onda je iznenada utišao: „Vi ste komunistički vođa omladine. Kada ove ljude istrijebimo, onda nam ova vrsta posla više neće trebati.” Mislio sam u sebi da ću biti i mrtav, a vjernici će nastaviti svoju vjeru prenositi drugima! Naš komitet i partija su nam ovo naredili i to moramo izvršiti”, reče mi predsjednik. Ako se to mora izvršiti, onda tražite nekoga drugoga za taj posao, a ne mene”, odgovorih ja.

„Sjedi Sergeju”, reče Nikiforov trudeći se da stvori ugodnu atmosferu. „Sergeju ti si stvarno poludio! U miliciji si imao sjajnu karijeru pred sobom i odbio si to da možeš ići na more. Možeš li pretpostaviti šta to znači pola svoga života provesti sa ribama? Kakva li je to budućnost?” Toplim, prijateljskim glasom nastavio je dalje: „Da si pametan, mogao bi raditi u miliciji, nastaviti dalje raditi i daleko stići. Za nas si već odlično radio. Imaš sve sposobnosti koje su nam potrebne.” Dok mi je on tako govorio, gledao sam Azarova. Znao sam da je on sve to namjestio.

„Druže Kurdakov”, reče Azarov polagano, „država je puno uložila u tebe, jako puno i mi puno očekujemo od tebe. Ne zaboravi to.”Znao sam o čemu govori. Uhvatili su me kao ribu na udicu i neće me više pustiti.

I sada sam dobio najveću ponudu svog života. U srcu mi je bilo jasno da ne mogu služiti sistemu koji mi je ubio oca, a mene pretvorio u životinju koja je napadala žene i vjernike. Ako prihvatim ponudu postaću oružje u rukama države ~ 106 ~
koja će i dalje progoniti vjernike.

Poslije nekoliko dana saopštio sam Nikiforovu svoju odluku. Bio je priličnoljut, ali mi je rekao: „Idi i provedi nekoliko mjeseci s ribama na moru, pa kad se vratiš, onda ćemo o toj stvari govoriti.”Znao sam da me KGB neće pustiti na miru sve dok ne pristanem. „Kad se vratiš…”, ove su mi riječi odzvanjale u uhu. U srcu sam znao da se baš zbog toga neću vratiti.

Nakon dvije sedmice bio sam dodijeljen jednoj ruskoj podmornici kao radio oficir, a išla je za Ameriku. Kad sam se tog jutra 4. marta 1971. popeo na podmornicu, poslednji put sam pogledao svoju dragu domovinu. Ili ću biti mrtav ili na slobodi, ali ni kojem slučaju neću doći natrag služiti ovom sistemu ili postati drugi Nikiforov. Da sam neko drugi mogao bih odabrati nešto drugo. Mogao bih ostati u Rusiji i ignorisati sistem koliko bi se dalo i pokušati mirno živjeti. Ali ja tako nisam mogao. Bio sam dio tog sistema i on me je već imao u svojoj ruci.Kad se vratim ponovo na kopno sigurno ću morati služiti miliciji. Azarov i Nikiforov su se o tome izjasnili. Budući da sam vidio šta ovaj sistem čini svojoj domovini i svome narodu, ja mu ne mogu služiti. Ja sam Rus. Ljubim svoju domovinu i svoj narod koji je dobar, profinjen i uvijek spreman pomoći. Sve je ovo na neki način pritiskalo moju dušu kad sam se u mislima opraštao od svoje domovine.

Jedan ruski pomorac po imenu Simas Kudirka pobjegao je 23.11.1970. sa broda i Amerikanci su ga uzeli na svoj brod. U vijesti je bilo dalje da je Kudirka tim svojim bijegom izdao zemlju i da je osuđen na 10 godina zatvora. „Oh da, mene budale!” – pomislih u sebi. „Kako sam samo mogao Kudirku zaboraviti.” Jer ja sam već prije čuo o njegovom bijegu. Vijest o njegovoj osudi -upravo tu veče kad sam namjeravao pobjeći – opet me vratila u stvarnost i počela mi ulijevati strah u kosti. Sjetio sam se da su nam tada govorili da američka vlada dobro sarađuje s ruskom i da su Kudirku odmah izručili. Sad ga dakle mi čuvamo.O tome su obaviješteni svi ruski pomorci tako da svakome bude jasno da će biti izručen ako bude pokušao bježati, isto kao što je učinjeno i s Kudirkom. Mislio sam kakva je to samo slobodna zemlja koja ne prihvata one što u njoj traže slobodu.

(Kasnije sam doznao da je to na brzinu učinio neki američki admiral i da to ni u kojem slučaju nije američka politika.)

(Vrlo moguce da su se Amerikanci lagali ovo, branili se na ovaj nacin kada se proculo ovo a svjetskoj razini. Dodatak portala FC)

Rusi su znali da će svijet Kudirku brzo zaboraviti, a onda će mu moći dati doživotnu robiju ili će možda u zatvoru doživjeti kakvu „nesreću”. Ako je to bila sudbina samo jednog običnog mornara, kakva će onda tek biti sudbina jednog pomorskog oficira i vođe komunističke omladine. Znao sam šta bi se dogodilo: bio bih mrtav i prije nego što stignem u Rusiju.


Nakon bijega u Kanadu

Ali upravo onoga trenutka kada je moja nada bila najviša, došla je do mene vijest koja me ponovo bacila unatrag:bilo je moguće da budem izručen Rusiji. Sledećeg dana prebacili su me u Vankuver u centralni zatvor. Moj san o slobodi i novom životu opet je došao u opasnost i prijetio je da će se rasplinuti u hiljade beznadežnih komadića. Zašto? Zašto? Svoje duševno stanje u zatvoru u Vankuveru ne mogu opisati. Bio sam u stranoj zemlji u koju sam polagao sve svoje nade, a sada se činilo da se ona zavjerilaprotiv mene.
Još sam tu i tamo osjećao bol u tijelu, ali ona se nije mogla uporediti s onima koje su mi mučile dušu. Morao sam s nekim razgovarati. U svom očaju, pokušao sam se moliti Bogu. Kleknuo sam kao što sam vidio da čine vjernici. Nadao sam se da će mi to pomoći. Ali nisam znao nijednu molitvu. Bio sam bespomoćan i na neki način posramljen. Ali srce mi je bilo prepuno i ja sam jednostavno počeo govoriti s Bogom, onako kako mi je to dolazilo. Nisam znao da li me on čuje, ali bio sam mnogo mirniji. Moj advokat je bio dobar i sposoban čovjek koji je dao sve od sebe da mi pomogne. Proradio je sav moj slučaj i zanimao se za mene i na tome ću mu ostati trajno zahvalan. Pitao sam ga zbog čega bih ja mogao biti izručen.Objasnio mi je da Kanada i Rusija usko sarađuju i da im Kanda izvozi pšenicu milionske vrijednosti. Zbog toga su se trudili da ostanu u dobrim odnosima, a Rusija me svakako htjela imati, a i Kosigin je dolazio u posjetu. Kad sam bio u svojoj ćeliji opet sam mislio: „Ako me njima izruče, onda je sa mnom gotovo!” Evo, pokušao sam pronaći novu domovinu uz velike poteškoće, a sada postoji opasnost da me izruče. U svom očaju opet sam razgovarao s Bogom i te noći sam zapao u nemiran san.

Proživljavao sam strašne muke. Ako dospijem u njihove ruke, onda će slučaj Kudirke kojega su tukli i gazili biti bolji od moga. Za vrijeme tih mučnih i teških noći često sam bio na koljenima i molio se Bogu.

Za mene su postojala samo dva objašnjenja ovog odlaska iz Vankuvera: ili su me htjeli zaštiti od nepoznatih neprijatelja ili me, što je vjerovatnije, žele potpuno nečujno izručiti Rusima. Vjerovao sam u ovo drugo.

Ali budući da sam znao da neću biti izručen, za mene je to bilo divno doba, svirao sam gitaru, pjevao, komponovao. Dobijao sam puno pisama od osoba iz Kanade koji su bili upoznati s mojim slučajem. Imao sam prijatelje koji su me posjećivali. Bio sam neizmejrno zahvalan kanadskoj vladi za njihovu odluku. Nikad neću zaboraviti njihovu ljubaznost. Bilo je i drugih, manje ugodnih posjeta. Jednom me posjetio drugi sekretar ruskog konzulata. ~ 112 ~
Govorio je sa mnom u prisutnosti jednog kanadskog službenika. „Znamo da ste mladi i da ste pogriješili. Ako se vratite, sve će vam biti oprošteno i zaboravljeno. Dobićete svoju raniju službu i sve će biti kao prije”, reče mi on. Odgovorio sam mu da se više nikada ne želim vratiti. Tada mi je predao pismo moje bivše prijateljice Olge koja me zaklinjući molila da se vratim i isto tako mi obećala da će mi sve oprostiti i zaboraviti -skoro iste riječi kao i onog službenika iz konzulata. Budući da sam mu dao isti odgovor, reče mi: „Kurdakov, jednog ćete dana ipak doći kod nas i moliti nas da se smijete vratiti!”

Dok sam još bio u zatvoru, došao je k meni neki činovnik iz vlade i rekao mi: „Gospodine Kurdakov, vaš slučaj smo od početka do kraja pomno ispitali. Sve smo vaše izjave ubacili u kompjuter koji je programiran da da rezultate analize. Uzeli smo u obzir temperaturu mora, jačinu i smjer vjetra, udaljenost od obale, visinu talasa, pa i vašu fizičku snagu. Naši naučnici su to pomoću kompjutera sve ispitali i došli do rezultata da je nemoguće da ste u tim uslovima mogli preživjeti. Je li tu bilo možda još nešto što ste nam zaboravili kazati?” Razmišljao sam jedan trenutak, a onda mu rekao: „Jedino što vam nisam rekao je to da sam se jako puno molio Bogu.” Otišao je i za nekoliko dana opet došao: „Gospodine Kurdakov, sigurno će vas zanimati koji je rezultat dao kompjuter sada kad smo mu dali podatke o molitvi. Dakle, ipak je moguće da ste preživjeli. Osvjedočeni smo sada da ste nam govorili istinu.”Bio sam iznenađen. Šta zna kompjuter o Bogu? Poslije su mi objasnili da su moje molitve označili kao „psihološku snagu”. I to je bio najvažniji faktor koji je posvjedočio da sam ipak mogao preživjeti.

onda je to mjesto gdje mogu naći Boga. Ušao sam unutra i nisam znao kako se trebam vladati. Gledao sam šta čine ostali i pokušao sam ih oponašati. Pošli su naprijed i klekli. I ja sam učinio isto. Započeli su se moliti. I ja sam to pokušao, ali nisam znao kako jer sam se osjećao nesigurnim i nedostojnim da budem u Božjoj kući. U Rusiji sam vjernike udarao i ubijao. Izvršio sam više od 150 racija na vjerske zajednice. Spaljivao sam Biblije. Udarao sam stare žene i ostale vjernike. Uprkos svemu tome osjećao sam mir koji mi je ulazio u dušu i ja sam govorio s Bogom onako kako sam to činio u okeanu i u zatvoru. Nakon što sam tako neko vrijeme molio, osetio sam da moj teret postaje lakši. U meni je vladao savršeni mir, mir koji mi je ispunjavao srce. Ako je to ono što Bog svojima daruje, onda sam i ja to htio ~ 113 ~
posjedovati i stalo mi je do toga više nego do bilo čega drugog na svijetu. Klečao sam tako pred Bogom tri sata. Osjećao sam da mi pomaže, ali ja sam čeznuo za nečim još višim, za onim što su imali vjernici podzemnih crkava. Htio sam posjedovati ono što je imala Nataša..
Tamo su me već čekali neki ljudi. Vidio sam na njima da im je na najzadnjem mjestu moje zaposlenje. Kasnije sam doznao da su to članovi FLO, Francuske separatističke terorističke organizacije u Kvebeku i da su podmetali bombe, čak su i neke diplomate ubili, a sve u želji da se odvoje od Kanade. Imali su veliku podršku, a i jake veze s komunistima. Shvatio sam da sam upao u zamku. „Kurdakov”, upozorili su me, ako budeš previše govorio o stvarima o kojima ne smiješ govoriti, mi ćemo učiniti da zaćutiš. „Pokušao sam s njima razgovarati kako bih dobio na vremenu i pokušao se živ iz ovoga izvući. Na moju sreću brzo su došli moji bugarski prijatelji, jer sam im ostavio adresu gdje se nalazim, i tako smo brzo ostavili to mjesto. Još su mi u ušima odzvanjala njihova upozorenja. Bilo mi je sada jasno da ni ovdje neću imati mira da živim kao slobodan čovjek. Moskva je snažno ispružila svoje ruke za mnom.

Uprkossvemu u meni je bila stalno prisutna želja za Bogom. Osjećao sam duhovnu glad koju je teško opisati i bio sam svjestan da ću biti potpun čovjek tek kad u sebi utolimtu žeđ. Nije to bio osjećaj krivnje što sam u Rusiji udarao i ubijao vjernike. Znao sam da mi je to Bog oprostio jer sam to radio iz neznanja. Ono što sam u sebi osjećao bila je duboka duhovna žeđ. Znao sam da neću biti slobodan čovjek sve dotle dok i moj duh ne bude slobodan. Sjetio sam se da je jednom neki vjernik pričao da oni poste kada žele izmoliti veliku milost. Pošao sam zatim u crkvu u koju sam jednom išao sa svojim prijateljima. Ona je uvijek bila otvorena. Ušao sam unutra. Nikoga nije bilo. Pošao sam naprijed i počeo moliti. Ostao sam u njoj dva dana i u to vrijeme pio sam samo vodu. Nisam znao šta i kako bih molio, ali za mene je molilo moje srce. Ono je bilo sposobno izraziti ono što sam osjećao. Nakon dva dana napustio sam crkvu u kojoj sam noću samo tri sata spavao i vratio se natrag u školu. Osjećao sam se duhovno ojačan, ali činilo mi se da još nešto nedostaje. Baš u to vrijeme dobio sam kartu od Valentine Bubovič,Ruskinje koja je radila u jednoj knjižari u Torontu. Napisala mi je da je hrišćanka i pozvala meda dođem u njenu crkvu. Rado sam na to pristao. Kada sam sljedeće sedmice stupio u crkvu bio sam iznenađen. „Pa tu je kao u Rusiji!” – viknuo sam. Mislio sam na pjesme, duh i zajedništvo na koje sam nailazio u ruskoj podzemnoj crkvi.

(Ove ince podzemne crkve tako funkcioniraju danas i u Kini, Saudijskoj Arabiji….,  a funkcioirale su tako u Hrvatskoj u probudenju protestantizma i kontra njega-antireformacijskog pokreta…)

Jednog dana za vrijeme službe Božje upitao me: „Sergeju, da li si spreman sav svoj život predati u Božje ruke?” „Da”, odgovorio sam. „Sada ćemo se zajedno pomoliti”, rekao je. I dok smo se molili, konačno se dogodilo nešto stvarno i prelijepo – osjetio sam u sebi Božji mir i bio sam svjestan da sada prestaje moje traganje za novim životom. Predao sam se Isusu Hristu i on je ušao u moj život. Tog prekrasnog dana nanovo sam se rodio i moju je prazninu On ispunio. Bio sam srećan jer sam i ja sada stao uz Natašu, pastora Litovčenka i ostale vjernike koje sam progonio. Sada sam bio jedan od njih. Pastor me često poučavao kako bih mogao rasti u vjeri. Jednog dana mi je rekao: „Sergeju, ti si sada hrišćanin i trebaš Bibliju na maternjem jeziku.” S tim riječima pružio mi je jednu malu, crnu Bibliju. Stajao sam kao gromom ošinut. Nisam vjerovao svojim očima. Pastor je primijetio moju zbunjenost i upirao me: „Šta ti je? Šta se dogodilo?” „Takvu Bibliju sam već jednom vidio”, uzviknuo sam. „Gdje?” „U podzemnoj crkvi u Rusiji”, rekoh. Uzeo sam Bibliju i listao po njoj. Bila je ona ista. „To je lako moguće, ove Biblije štampa organizacija pod nazivom „Podzemna evangelizacija” i šalje ih u Rusiju”, reče mi pastor. „Gdje ih mogu naći?” – upitao sam, „želim im zahvaliti i reći da su njihove Bibilije stigle”. Pastor mi je dao adresu te organizacije

Razgovarali smo više sati i saznao sam puno o radu ove organizacije i o njihovoj želji da pomognu progonjenim hrišćenima u Rusiji i u drugim komunističkim zemljama. Zahvalio sam mu se u ime ruskih vjernika.

Nisam mogao zaboraviti Biblije koje se stalno spaljuju i vjernike koji se moraju tajno sastajati. Mislio sam na milione ruske omladine koja je zavedena kao što sam i ja bio i koja razočarano traži istinu i smisao života. Nisam mogao drugo, morao sam učiniti sve što je bilo u mojoj moći da im pomognem.Tako sam počeo govoriti u crkvama, pred novinarima, na televiziji i u drugim prilikama. Govorio sam o progonima i poteškoćama u Rusiji i o tome šta je za mene značilo što sam postao hrišćanin. Na kraju sam molio ljude da se mole za moj narod i da mu pomognu koliko su u stanju

Jednogadana vraćao sam se s Dundasove zapadne stanice u Torontu, kad sam primijetio da me neko u stopu prati. Zaustavio sam se i okrenuo. Iza mene su stajala tri jaka mladića, a jedan od njih reče na ruskom: „Ako znaš šta je za tebe dobro, onda jezik za zube. Ako još jednom otvoriš usta, s tobom je gotovo. Opomenuli smo te!” Okrenuli su se i nestali. Dobro sam poznavao rusku policiju i znao sam da ovo nije prazna prijetnja. A opet s druge strane osjećao sam veliku odgovornost prema svom narodu, posebno prema onima koji su progonjeni zbog vjere. Ako ja budem ćutao, ko će za njih govoriti?I tako sam odlučio uprkos ovoj prijetnji činiti ono što sam osjećao da moram.

Naravno, želio sam dom, porodicu i sređen život, stvari koje još nisam poznavao. Ali, prije toga morao sam misliti na one koje sam tamo ostavio. Morao sam im pomoći. Moram kazati ljudima, a posebno mladima, da postoji Bog i da on može izmijeniti i najpokvareniji život kao što je to meni pokazao. Duša velikog ruskog naroda nije mrtva. Ona nije ugušena stranom, bezbožnom, sterilnom ideologijom i ona se neće ugušiti dokle god bude ljudi kao Aleksandar Solžencin, žena kao Nataša Zdanova i miliona drugih u kojima još tinja iskra vjere i ljubavi. Istina je da plamen ~ 115 ~
vjere još jače svijetli u podzemnim crkvama i da je zavisnost o Božjim načelima čvršća baš u tim brutalnim progonima. Možda će jednoga dana ta pojedinačna svijetla vjere i ljubavi planuti u jedan veliki plamen.
Imam jednu tihu poruku za sve vas vjernike u Rusiji koji ste doprinjeli da se moj život promijeni. Ta poruka je ova knjiga za koju se nadam da će jednoga dana stići do vasi da ćete je razumjeti. Gospođi Litovčenko, ukočenoj ženi pastora koga smo ubili u Elisovu, želimreći da mi je beskrajno žao, toliko žao da to ni zamisliti ne možete. Nini Rudenko, divnojmladoj djevojci čiji je život uništen našim napadima – molim te, oprosti nam, konačno Nataši koju sam užasno udarao i koja je bila spremna i po treći put biti izudarana za svoju vjeru, njoj želim reći:

„Nataša, moj se život uglavnom radi tebe promijenio i sada sam tvoj brat u Isusu Hristu. Novi život je preda mnom i Bog mi je oprostio. Nadam se da ćeš mi i ti oprostiti! Hvala ti, Nataša, gdje god bila. Nikad, nikad te neću zaboraviti!”