Kod specijalizacije sam se odlučio za kirurgiju zbog Časne Majke,
te stalne pojave kroz čitavo moje djetinjstvo i adolescenciju.
»Što je najteže od svega što možeš učiniti?« upitala me je kad sam
joj došao po savjet na najcrnji dan prve polovice svojega života.
Škiljio sam u nju. Kao da je Časna Majka uspjela napipati taj jaz
između ambicije i probitačnosti.
»Zašto bih morao učiniti baš ono najteže?«
»Zato, Marione, što si ti alat u ruci Božjoj. I zato ga, sinko, ne
ostavljaj u zapećku. Igraj se! Ne propusti istražiti nijedan dio tog alata.
Zašto se zadovoljiti s ›Bratac Martin, bratac Martin‹ kad možeš svirati
›Gloriju‹?«
Od nje nije bilo lijepo pozivati se na taj uznositi koral koji je u
meni uvijek budio osjećaj da stojim ujedinjen sa svim drugim
smrtnicima i obuzet nijemim divljenjem prema nebesima. Ona je
shvatila da sam još neformirana osoba.
»Ali, Časna Majko, ja ne mogu ni sanjati da bih mogao svirati
Bacha, ›Gloriju‹…«, rekao sam ispod glasa. Nikad nisam svirao ni na
jednom žičanom ili puhačkom glazbalu. Nisam znao čak ni čitati note.
»Ma ne, Marione«, rekla je ona tihim glasom pa pružila čvornate
prste; na obrazu sam osjetio njihovu hrapavost. »Ne, ne Bachovu
›Gloriju‹. Nego svoju! Jer tvoja ›Gloria‹ već živi u tebi. Najveći je grijeh
ne otkriti je, ne doznati što ti je Bog omogućio.«
U to sam doba privremeno bio skloniji kognitivnim disciplinama,
introspektivnom području – internoj medicini ili možda psihijatriji. Već
pri samom pogledu na operacijsku dvoranu probio bi me znoj. Od
pomisli da bih primio skalpel, u želucu bi mi se sve zgrčilo. (I još se
grči.) Kirurgija je bila nešto najteže što sam uopće mogao zamisliti.
I tako sam postao kirurg.”
Abraham Vergese
“Vrata suza”