“Otac mi je govorio da ću jeftinije proći ako, kad budem kupovala kuću ili imanje, trgujem sa čovjekom koji kuću nije gradio, a imanje je naslijedio. Cijenu može odrediti svatko, ali pravu vrijednost kuće zna onaj tko je sudjelovao u njenoj gradnji. Tako je sa svim stvarima. Svemu se može odrediti cijena, ali prava vrijednost proporcionalna je životu koji je u nešto ugrađen. Zato oprezno sa procjenama “jeftino” i “skupo”. Ne znamo mi plaćamo li samo temelj, zidove i krov ili još i nečije snove, nadanja i uloženu ljubav. Nisam, stoga, nikad željela da prođem jeftinije u životu. To bi značilo da sam platila cijenu, ali da nisam razumjela vrijednost onoga što dobivam. A kad ne znamo što imamo, zar je važno koliko je plaćeno?”
“Rukopis moga brata”
– Brankica Damjanović