Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;
o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.
I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!
Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!
Nek` se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Nek` mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!
Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: “Rušite! Srušite ga do temelja!
Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!
Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!
137.Psalam