“Doista, kad je Bog Abrahamu davao obećanje,
“Uistinu, blagosloviti, blagoslovit ću te i umnožiti, umnožit ću te.” Heb.6.14
jer se nije imao kime većim zakleti, zakle se samim sobom: Heb.6.13 … Ljudi se doista kunu onim tko je veći i zakletva im je, kao potkrepa, kraj svake raspre. Heb. 6.16
Tako i Bog: htio je baštinicima obećanja obilatije pokazati nepromjenljivost svoje odluke pa zato zajamči zakletvom. Heb. 6.17
da bismo po dva nepromjenljiva čina(Njegova riječ, provjerena vatrom, i sam istiniti Bog)
– u kojima je nemoguće da bi Bog prevario
– mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade. Heb. 6.18
Ona nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše
što ulazi u unutrašnjost iza zavjese,Heb. 6.19
kamo je kao preteča za nas ušao Isus
postavši poglavar svečenički dovijeka…Heb. 6.20
Želimo ipak da svatko od vas sve do svršetka pokazuje tu istu gorljivost za ispunjenje nade,Heb. 6,11
te ne omlitavite, nego budete nasljedovatelji onih koji po vjeri i strpljivosti baštine obećano.Heb. 6,12