PUSTINJA – MJESTO SMRTI ILI ŽIVOTA?
…Mnogi biblijski ulomci kako Staroga tako i Novoga zavjeta poticali su nas na razmišljanje o pustinji. ….susretat ćemo se uvijek iznova s pustinjom u njezinim različitim prikazima i značenjima. Stoga u ovom kratkom prikazu želim se osvrnuti na biblijsko značenje pustinje, ili bolje rečeno, pokušati razumjeti iskustvo pustinje koje su proživjele mnoge biblijske ličnosti, a koje smo i mi ljudi današnjice pozvani živjeti ukoliko se zaista želimo susresti s Bogom.
……. Tako u suvremenom kulturnom horizontu pustinja je primila pomalo idealističko značenje s irealnom nostalgijom.
No prije svega potrebno je shvatiti pustinju u onom njezinu prvotnom i originalnom značenju koje vjerujem i danas ima za one koji u njoj svakodnevno žive. Prije svega pustinja je mjesto u kojemu je nemoguće živjeti. Njezino značenje nije jednako privremenom odmoru u prelijepoj, zelenoj okolini, boravku u samoći koja rađa novim duhovnim nadahnućima. Pustinja je sve drugo samo ne ovo. Pustinja je mjesto straha, nesigurnosti, borbe za život, smrti, ostavljenosti, opasnosti, beznađa… Često u svojim duhovnim razgovorima, bilo da dijelimo svoja osobna iskustva ili slušamo iskustva drugih, čujemo riječi poput: iskustvo pustinje, duhovna suhoća, samoća, tamna noć… Sve su to pojmovi koji nas na indirektan način upućuju na stvarno značenje pustinje.
Pustinja u religioznom smislu imala je višestruko značenje, ovisno o tome misli li se na neko geografsko područje ili na povlašteno razdoblje u povijesti spasenja. Uzmemo li u razmatranje prvo poimanje tada je pustinja za biblijskog čovjeka bila zemlja kojoj je Bog uskratio svoj blagoslov: …….. Jednom riječju, pustinja je slana zemlja koja se u tako shvaćenoj perspektivi suprotstavlja nastanjenoj zemlji kao prokletstvo blagoslovu.
Prema Pnz 1,19 Bog je htio da njegov izabrani narod prođe kroz takvu strašnu zemlju kako bi ušao u zemlju kojom teče med i mlijeko. Upravo navedeno postat će temeljno biblijsko gledište pustinje. Biblijski događaj i iskustvo prelaska pustinjom promijenit će dotadašnji simbolizam. Pustinja će dakako u svijesti izraelskoga naroda sačuvati značenje pustoga i strašnoga mjesta. No, prije svega održavat će živim jedno razdoblje svete povijesti – rođenje Božjega naroda. U tom smislu pustinja više nikada neće biti shvaćena prvotno kao mjesto smrti nego kao mjesto života koje će se temeljiti na uvijek živom iskustvu novog rađanja, ali prelaskom kroz smrt.
………. Poput Izraelskog naroda koji je u pustinji bez kruha i vode mrmljao protiv Boga i Mojsija žaleći za vremenom boravka u Egiptu gdje je unatoč ropskom načinu života imao dovoljno kruha, i mi možemo pomisliti kako ga je Bog doveo u pustinju kako bi nas stavio na kušnju. Naš Bog nije Bog koji čovjeka stavlja u stanje kušnje kako bi ga zatim kaznio. Naprotiv, Bog je onaj koji čovjeka napunja dobrima i upravo u onom trenutku kada mu je dao sve što je imao i više od onoga što mu je bilo potrebno odvodi ga u pustinju, ali ne da bi ga iskušao nego da bi vidio što se nalazi u njegovu srcu, u koga ili u što je stavio svoje povjerenje, na čemu je utemeljio svoju sigurnost.
Iz osobnog iskustva svatko od nas jako dobro zna kako sit čovjek vrlo brzo zaboravi na svoga Darovatelja. Bog želi vidjeti što je u čovjekovu srcu, ali isto tako želi pomoći i samom čovjeku uvidjeti što se u njemu nalazi, komu je povjerovao, komu služi… Tako pustinja više nije mjesto straha, samoće i smrti već mjesto susreta čovjeka i Boga. Mjesto u kojemu čovjek iznova pronalazi svoj izvor života tamo gdje mu se činilo da života nema te da je osuđen na smrt.
Iskustvo pustinje kao mjesto susreta s Bogom, opraštanja grijeha, primanja novog poslanja, obnove saveza ljubavi i vjernosti, iskustvo je mnogih starozavjetnih proroka. Tako prorok Hošea govori o svojoj ženidbi sa ženom prostitutkom koja postaje slika saveza koji je Bog sklopio sa svojim izabranim narodom. Bog sklapa savez s Izraelom koji ubrzo postaje nevjeran te se odaje bludu, tj. ide za drugim bogovima vjerujući da je od njih primio i još uvijek prima sva dobra. „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu“ (Hš 2,16). Bog svoj izabrani narod koji se iznevjerio njegovu savezu ne odvodi u pustinju kako bi ga iskušao, kaznio i predao smrti. Naprotiv, Bog koji unatoč čovjekovoj nevjeri vjeran ostaje, vodi ga u pustinju kako bi progovorio iznova njegovu srcu, u njemu se ponovno susreo s njim i obnovio svoju prvotnu ljubav. I u ovom kontekstu možemo vidjeti kako odlazak u pustinju nema značenje smrti nego naprotiv novoga početka, tj. života.
Isto tako prorok Ilija nakon što je na brdu Karmelu pokazao nevjernom narodu tko je pravi i istiniti Bog te poubijao sve baalove proroke pred Izebelinom prijetnjom smrću bježi u pustinju kako bi spasio svoj život. Odlazi li zaista u pustinju kako bi spasio svoj život ili? On se uplaši, ustade i ode da bi spasio svoj život. Došao je u Beer Šebu, koja je u Judeji, i otpustio ondje svoga momka. A sam ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ Zatim leže i zaspa. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: „Ustani i jedi“. (1Kr 19, 3-5) Prorok Ilija proživljava paradoksalno iskustvo koje je već prije proživio izraelski narod u svom hodu pustinjom žaleći što nije ostao i umro u Egiptu. U svojim smo tumačenjima skloni idealizirati biblijske ličnosti. Međutim, Ilija je ovdje prikazan onakav kakav zaista jest – čovjek koji je prepušten samoći, ne jer u ovom trenutku želi umrijeti nego jer se boji živjeti i suočiti s rizicima svoga vlastita poslanja. „Ode da bi spasio svoj život“ prijevod je koji u potpunosti ne odgovara izvornom tekstu pisanom na hebrejskom jeziku u kojemu piše da Ilija „ode prema svojoj duši (životu)“. Pomalo na ironičan način biblijski pisac govori kako Ilija zapravo ne zna gdje je njegov život, nema točno određen cilj svojega hoda, njegovo poslanje nema više smisla, Bog više nije njegov oslonac. Jedino što u ovom trenutku želi jest spasiti svoju vlastitu kožu po svaku cijenu pa i po cijenu vlastita poslanja. „Zaželje umrijeti“ također je izraz koji u potpunosti ne odgovara hebrejskom izričaju u kojem se navodi: „i zamoli svoju dušu (život) da umre“. U ovom Ilijinu činu možemo vidjeti dvoznačnost njegove osobnosti. Ilija se nalazi nasuprot svojega života i moli ga da umre. Zar netko tko želi umrijeti dolazi pred svoj život i moli ga da umre? Ne nalazimo se dakle, pred željom za smrću nego pred strahom od života. Bijeg u pustinju zbog straga suočavanja s vlastitim životom i poslanjem Iliji neće donijeti smrt. Naprotiv dolazi anđeo Gospodnji, donosi mu jelo i piće koje će mu vratiti potrebnu snagu. Zahvaljujući kojoj će četrdeset dana i četrdeset noći hodati pustinjom do brda Horeba na kojemu će susresti Boga i primiti novu riječ poslanja, dakako u pustinji.
…… mi smo toliko puta preko Božje riječi bili pozvani ponovno otići u pustinju. Dakako, nije riječ o odlasku u pustinju kojom je hodio izraelski narod već u pustinju koja se nalazi u nama samima, tj. u našem vlastitom srcu. I dok smo često tražili mjesto tišine i samoće, mjesto gdje bismo pobjegli od buke i žurbe svakodnevnog života kako bismo barem malo vremena proveli sami sa sobom možda nismo ni zamijetili da smo se tim činom još više udaljili i zapravo izgubili sebe same jer mjesto koje smo tražili bilo je upravo u nama.
Ne bojmo se otići u svoju vlastitu pustinju. Možda ćemo se u njoj susresti sa samoćom, strahom, tamom i nesigurnošću sa svime onime što nas plaši i ispunja strahom od smrti, ali sve će nam to samo pomoći ponovno otkriti život, staviti stvari na njihovo mjesto, ponovno se susresti s Onim koji je tu i koji je uvijek spreman progovoriti našem srcu. Dakako neće nam progovoriti riječima mržnje i osvete, kazne i osude nego riječima ljubavi i opraštanja. Dopustimo ………da se Bog u nama ponovno rodi, da i naše malo srce koje je možda siromašnije i hladnije od betlehemske štalice bude mjesto rađanja novoga života i radosnog početka. Mjesto pomirenja, obnove vjernosti i usavršavanja ljubavi.
…… Oaza usred pustinje nastala u susretu s Njim neka bude mjesto okrepe i utočište za sve one koji lutaju svojim životnim pustinjama tražeći oazu života. Budimo svjetlo u tami, oaza u pustinji, glas u tišini koji će svjedočiti paradoks života u pustinji rođena. s. Silvana Fužinato