“2 U te dane ja, Danijel, tugovao sam puna tri tjedna. 3 Nisam jeo birana jela, nisam okusio meso ni vino niti sam se mazao uljem dok se nisu navršila tri tjedna.
4 Dvadeset i četvrtog dana prvog mjeseca, kad sam bio na obali velike rijeke, Tigrisa. 5 podignuo sam pogled i ugledao čovjeka koji je bio obučen u lanene haljine i opasan pojasom od čistog zlata iz Ufaza. 6 Tijelo mu je bilo poput kamena krizolita, lice mu je sijevalo kao munja, oči su mu bile kao plamteće baklje, ruke i noge kao ulašteni bakar,
a glas mu je bio snažan kao glas mnoštva.
7 Jedino sam ja, Danijel, vidio to viđenje. Ljudi koji su bili sa mnom nisu ga vidjeli. No obuzeo ih je velik strah, te su pobjegli i sakrili se.8 Tako sam ostao sam.
Kad sam vidio to veličanstveno viđenje, potpuno sam onemoćao, problijedio sam i snaga me izdala. 9 Potom sam začuo glas tog čovjeka. No dok sam slušao kako govori, čvrsto sam zaspao licem okrenutim prema zemlji. 10 Ali tada me on dotaknuo rukom, prodrmao me i pomogao mi da se pridignem na ruke i koljena.
11 I rekao mi je: “Danijele, ti koji si veoma drag Bogu…”
Danijel 1o.
“12 I okrenuo sam se da vidim tko mi to govori. Kad sam se okrenuo, video sam … među svijećnjacima nekog nalik Sinu čovečjem.
Bio je obučen u haljinu koja mu je dopirala do stopala, a oko grudi je bio opasan zlatnim pojasom.∗ 14 Glava i kosa bile su mu bijele kao bijela vuna, kao snijeg, a oči kao plamen ognjeni.∗ 15 Noge su mu bile nalik
čistom bakru zažarenom u peći,
a glas mu je bio kao huka mnogih voda.
16 U desnici je imao sedam zvijezda
i iz usta mu je izlazio oštar dvosjekli mač,
∗
a lice mu je bilo kao sunce u svom punom sjaju. 17
Kad sam ga vidjeo, pao sam pred njegove noge kao da sam mrtav.
A on je položio svoju desnicu na mene i rekao mi:
„Ne boj se…” “
Otk. 1.