“Zatim sam vidio, i gle, otvorena vrata na nebu i prvi glas koji sam čuo
bio je kao zvuk trube. On mi se obratio riječima:
„Popni se ovamo i pokazat ću ti ono što će se dogoditi.”
2 I odmah sam bio u Duhu,
i gle,
na nebu je stajao prijestolje i netko je sjedio na prijestolju.
3 Onaj koji je sjedio izgledao je poput kamena jaspisa i dragog kamena crvene boje, a oko prijestolja je bila duga slična smaragdu.∗
4 Oko prijestolja bila su dvadeset i četiri prijestolja, i na tim prijestoljima sjedile su dvadeset i četiri starešine, obučene u bele haljine, sa zlatnim krunama na glavi. 5 I iz prijestolja su izlazile munje i glasovi i gromovi.
Sedam plamtećih svjetiljki gorjelo je pred prijestoljem – one predstavljaju sedam Božjih duhova. 6 A ispred prijestola bilo je nešto kao stakleno more, slično kristalu.
Usred prijestolja i oko prijestolja bila su četiri živa bića puna očiju spreda i pozadi.
7 Prvo biće bilo je nalik lavu,
drugo biće bilo je nalik mladom biku,
treće biće imalo je lice nalik ljudskom,
a četvrto biće ličilo je na orla u letu.∗
8 Svako od ta četiri bića imalo je po šest krila. Svuda po tijelu i ispod
krila bila su puna očiju. I ta bića su bez predaha dan i noć govorila:
„Svet, svet, svet je Gospod Bog, Svemoćni, koji je bio i koji jeste i koji dolazi!”
9 I kad god su ta bića upućivala slavu, čast i zahvalnost Onome koji je sjedio na
prijestolju, Onome koji živi u vjekove vjekova, 10 dvadeset i četiri starešine su padale pred Onoga koji sjedi na prijestolu i poklanjali se Onome koji živi u vjekove vjekova. Stavljali su svoje krune pred prijestolje, govoreći:
11 „Dostojan si, Gospode, Bože naš, primiti slavu, čast i moć, jer si ti sve
stvorio i tvojom voljom sve postoji i stvoreno je.”” Otk. 4