Znakovi vremena su jasni.
Lažne već poznate religije, sotonističke ideologije, zakukuljene lažne religije kao državizam, konačno su u ovo vrijeme pokazale svoje lice.
Dobili smo i dodatno vrijeme koje je još jednom rastreslo stvari, počevši od samoga globalnog svjetskog vrha pa sve do lokalnog dna. I sve to je kulminiralo samoizolacijom i zatvaranjem, vremenom odmora, kada smo bili prinuđeni da se suočimo sa onim najintimnijim. I sada je sve postalo očito, i stekli se svi uvjeti da i oni najsljepiji među nama progledaju, i svi saznamo, razmislimo, uvidimo gdje smo mi sami u odnosu na pravo stanje stvari, i konačno suočimo se i naposljetku opredijelimo.
Sveukupno, “religije “širokih putova” pokazale su cijelom svijetu svoje vražje lice kroz razotkrivene plodove, i razotkrile se kao prokleti put, kojim vode svoje sljedbenike. A državizam, državističke religije i države pod lažnom religijom, razotkrili su zajedničko jedinstvo, ukorijenjeno u svojoj krajnjoj duhovnoj stvarnosti, sotonizmu.
I što sada?
Dobrim se pobjeđuje zlo.
Idemo dalje, idemo na bolje od ovoga do sada.
Od traženja odgovora u vanjskom svijetu, trebamo se okrenuti Bogu i nama samima.
Okrenuti Bogu u nama.
Okrenuti istini u nama, koju nam svjedoči sam Bog, Duh Istine.
Baš onako, kako nam je Isus Krist i obećao.
Stari Zavjet uči nas da je Bog svuda. Ipak, Jakov je uzeo onaj kamen na koji je naslonio glavu kada ga je Bog dotaknuo snom, i uzdigao ga kao podsjetnik, kao znak, kao svjedočanstvo njemu i naraštajima poslije njega, i obilježio njime to posebno mjesto. I Abraham je bio pozvan na određeno brdo da napravi žrtvu Bogu, i to brdo mi danas gledamo i sjećamo se njegovog svjedočanstva. Mojsije je naložio da se napravi žrtvenik i šator, i kroz cijelu pustinju da se ima JEDNO mjesto za sastanak s Bogom i žrtvu. I David je odlučio da to JEDNO mjesto bude jeruzalemsko brdo, jeruzalemski hram.
A mi danas, što mi imamo? Religije, njihovi hramovi i crkve… sve te institucije… više nisu opcija pored ovolikog znanja, i njihove nedavne jezomorne razotkrivenosti.
Isus Krist nam je rekao da će se stari onaj Davidov hram srušiti i neće ostati od njega “ni kamen na kamenu”, i onda će Isus sagraditi novi hram. U samo tri dana! Nakon toga je umro, uskrsnuo, i otišao Bogu. Tri dana! I sa svojom žrtvom podigao novi hram.
I tu nije stao, nego je izmolio od Oca Duh Istine, Duha Branitelja, “koji će ostati s nama zauvijek”, kao zalog pripadnosti nas, našem Bogu. Izmolio je dakle za nas osobu koja nas posvećuje, koja se nastanjuje u nama, odnosno koja nas osobno čini, hramom Božjim.
Tako po žrtvi Isusa, prihvaćanjem Isusa Krista u naš život, mi smo sagradili Božji hram. I ne više u tri dana, kao što je učinio Isus, nego odmah, u trenutku našeg prihvaćanja Isusa Krista za svog Boga, za svog Spasitelja.
I gdje je onda danas to biblijsko “brdo na kojem se klanjamo”?
U Božjem “duhu istine” koji jeste u nama samima. Koji nama osobno svjedoči istinu, a mi se složimo s njom i po njoj živimo.
Do sada,
govorili su nam da su ta “brda”, ta Božja mjesta, one organizacije koje se zovu “kršćanskim crkvama”, “zajednicama kršćanskim”, čak i da su to same zgrade tih crkava, po uzoru na jeruzalemski hram. I Bog je zato i donio sada sud na njih, i javno pred cijelim svijetom razotkrio i njihovo vražje vodstvo i ove krive temeljne nauke.
Brdo na koje se danas trebamo uspeti je samo jedno, ono o kojem nam Biblija govori kao o brdu “Duha i istine”. Ono je u nama, i mi ga prihvaćamo prihvaćajući Božje istine za naš život, od kojih je temeljna upravo istina o Isusu Kristu, našem Spasitelju.
Ova internetska stranica, ustanovljena je po službi koju je sam Isus dao. Svrha je da osnaži, ohrabri, da se u gradnji mogu nasloniti na nju, svi oni koji ustanovljavaju, osvješćuju, nadograđuju Božji hram u sebi. Stranica “Filadelfijska crkva”, potvrđuje nas onakvima kako nas već Duh Božji gradi, ona je dakle taj vanjski oglednik, odnosno podupiratelj, da uzrastemo i osamostalimo se.
“Imamo malu sestru koja još nema grudi, što ćemo činiti za našu sestru u dan kada se bude riječ o njoj? Ako bude kao zid, sagradit ćemo na njoj palaču od srebra; a bude li kao vrata, utvrdit ćemo je cedrovim daskama.” Pjesma nad pjesmama, 8,8-9
Starija braća i sestre u Kristu utvrđuju onu mlađu, na način kako su potrebiti, ali su svi jednaki pred Bogom. I više službe dane od Krista, utvrđuju one niže, ali sve su Bogu važne.
Mi smo dakle ograničena bića, i u prirodi nam je da tražimo nešto konkretno na što se osloniti. David je i sasvim sam imao zajedništvo sa Bogom, ali on je ipak zatražio od Boga da izgradi Bogu hram, što je Boga začudilo jer, kako je Bog rekao, On je svuda i sve je Njegovo. Ali David je trebao to nešto, da se fokusira, da ima predodžbu nečeg konkretnog, u toj neizmjerljivoj Božjoj širini, dubini, visini… Tako i mi, danas u ovom svijetu, jednako imamo potrebu da nađemo to nešto izvan sebe, nešto temeljno, što potvrđuje ono što svakako već imamo unutar nas. I upravo zbog te potrebe do sada smo trpjeli sva ta kriva “crkvena društva” i krive “kršćanske nauke”, vjerujući da je to najbolje što nam se nudi.
Ali nije.
Svakako, više ne.
Mi sami s Bogom, je najbolje što nam se nudi.
Mi, koji imamo dah Božji u sebi, koji se klanjamo, priznajemo Njegove istine za svoj život.
Svijet u nama može biti nadahnut od Boga. Kao ogledala, naš život može oslikavati Božje nebo, i kao takvo imati i zaštitu neba u ovom svijetu, zaštitu od onog Najvećeg.
Apostol Marijana