PSALAM 42
1.Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.
2 (42:3) Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kada ću doći i lice Božje gledati?
3 (42:4) Suze su kruh moj danju i noću, dok me svednevice pitaju:
“Gdje ti je Bog tvoj?”
4 (42:5) Duša moja gine kada se spomenem kako koračah u mnoštvu predvodeć’ ih k Domu Božjem uz radosno klicanje i hvalopojke u povorci svečanoj.
5 (42:6) Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!
6 (42:7) Tuguje duša u meni, stoga se tebe spominjem iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.
7 (42:8) Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih: sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše.
8 (42:9) Nek’ mi danju Jahve naklonost udijeli, a noću pjesmom ću hvalit’ Boga života svog.
9 (42:10) Reći ću Bogu: “Hridino moja, zašto me zaboravljaš?
Zašto obilazim žalostan, pritisnut dušmanima?”
10 (42:11) Kosti mi se lome od poruge neprijatelja dok me svednevice pitaju: “Gdje ti je Bog tvoj?”
11 (42:12) Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!