Fanovi pakla

Ne može postojati veća glupost, ludost i bezumlje od ove.

I najmanji i najveći grijeh, bez žrtve Isusa Krista, imao bi za posljedicu groznu kaznu paklom, ali biti fan pakla…
Ipak, mnoge svjetske “zvijezde” upravo su to, fanovi pakla, a i druge pozivaju tim smjerom.
A mnogi, i kršćani među njima, i odazivaju na taj bezuman poziv.

Ali.

Vjerovali ili ne, vi ne želite ići tamo!

Ni nitko ne želi!

Neki tvrde i da je pakao ovdje, na zemlji, a onaj “negdje tamo” da je imaginarno mjesto, tužna priča ili užasna šala za preplašiti ljude.
Upravo, sve naprotiv.
Biblija jasno tvrdi: pakao je stvarno mjesto, stvarna lokacija, i već sada ispunjen nekim od grješnika (biblijska priča o bogatašu i Lazaru to jasno pokazuje).
Baš kao što je i raj stvarno mjesto i već sada ispunjen stanovnicima, i anđelima i ljudima.(Biblija to jasno pokazuje preko Henoka, preko osoba koje su ga duhovno posjetile…) Postoji put i karta u smjeru pakla, kao i njegova zadnja stanica, stvarna njegova lokacija. Put, je grijeh, karta, odbijanje žrtve Isusa Krista.
Pakao je za uvijek i zauvijek.
Među njegovim stanovnicima svakako ima, a i imat će, onih koji su za njega znali, bili i kršteni, a i onih koji su bili “mudriji od samoga Boga” .

Biblijski dio učenja, učenje o paklu, nije popularno među propovjednicima.
Jer oni žele SVOJE crkve, svoje PUNE crkve, a učenjem o paklu tjeraju ljude iz i od njih.

Da približimo istinsku sliku pakla, najbolje je navesti biblijske termine s kojim se opisuje pakao. U Bibliji se koristi najstrašniji jezik i riječi da ga opiše, govori vrlo specifičnim riječima:

agonija, sumpor, progonstvo, protjerivanje, prokletstvo, tama, kletva, destrukcija, bol, škripanje zubi, krivica, beznađe, samoća, bol, patnja, trpljenje, pritisak, zatvor, kazna, uništenje, odvajanje, sramota, prezir, dim sumpora, mučenje, nevolja, problemi, sumporne muke, hrpa smeća, plakanje… I sve to zajedno, i zauvijek.

1.Kad slijedom navedemo ove termine, nije čudo što zemlju neki smatraju paklom.
Ali ne, ona to nije. Kako se sada na njoj “živi”, ona je samo predvorje pakla. Njegov predukus.
Njegovo vanjsko predvorje. Ono udaljenije.

Kršćane nazivaju ludima, budalama, i uskogrudnim što vjeruju u takav pakao.
Ali oni o njemu govore, jer imaju srce, imaju ljubav za druge, i na koncu, imaju obavezu da svoje znanje o ovako opasnoj stvari proslijede drugima.
I jer… oni znaju… druge šanse nakon pakla, nema.

2. Neki će reći da je Bog poslao svog Sina Isusa Krista da “pokrije” grijehe ljudi, i da je to dovoljno za spasiti nas od gnjeva Božjeg u paklu. A pakao, ako ga i ima, nema više veze s nama, ljudima.

Da ne budemo zbunjeni u vezi gnjeva Božjeg iskazanim samim postojanjem pakla, trebamo znati dvije stvari.

1. Pakao je napravljen za anđele. Pale anđele. Vječna bića. Ona, koja su savršeno znala duhovnu istinu i duhovno ustrojstvo svijeta.
   I SVJESNO i S PUNOM ODGOVORNOSTI odlučili stati kontra.
   Zato za njih nema milosti.
2. Jedna od stvari koje nam svjesno/nesvjesno smetaju za uvjeriti, da biblijski pakao kao takav postoji, je:
   uvjerenje da naši (svjesni, nesvjesni, namjerni, slučajni…) grijesi, nisu baš toliko loši da zaslužuju baš TOLIKU kaznu.
   U našim očima, većinom i nisu.
   Ali u Božjim…
   Bog je SAVRŠEN. bez IJEDNE mane. I on jednostavno NE TRPI NITI JEDAN GRIJEH.
   I Isus je savršen. Upravo zato i bio adekvatna i idealna žrtva, (koja je samog sebe dala na žrtvu), za grijehe cijelog čovječanstva.
   Od postanka svijeta do danas. A i onih buduće rođenih griješnih.
   I s odnosom prema Isusu, đavo je upao u zamku<:
   a) Ako ga ostavi na zemlji, Isus će uvjerit ljude u Istinu, jer on jeste Istina. A istina svjedoči sama sebe ljudima.
   b) A ako ga “kazni”, razapne do smrti…
   I kažnjavajući Isusa, tako “čistog kao snijeg”, nevinog, đavo je prekršio duhovni zakon pravednosti. Ne onako, na nižoj razini, kako to suci svjetski rade. Nego je đavo povrijedio zakon pravednosti na slučaju savršenstva. Znači, apsolutno ga prekršio.
   I time izgubio pravo da zadržava ljude.
   Izgubio pravo da ih kažnjava.
   Izgubio pravo da ih vodi sa sobom u osudu. U pakao.

Ali, nad kojim to ljudima je izgubio nadležnost?
Tu su uvjeti s one druge, Božje strane.
To su oni ljudi, koji su stali na Božju stranu.
Koji su povjerovali u otkupiteljsku žrtvu, Isusa Krista.
Koji su se krstili u njegovo ime.
Koji i dalje ostaju u njemu, i on u njima.
Onaj tko polovično ispunjava ove uvjete, takvo mu je i duhovno stanje pred Bogom.

Tako, u konačnici, u pakao nas ne tjeraju grješna djela našeg svakodnevnog života na zemlji. Nego, naš odnos prema žrtvi za naše grijehe, odnosno odnos prema Isusu Kristu.
Sinu Božjem, za kojega je Bog Otac dozvolio da mu se desi što mu se desilo, i to unatoč njegovoj molbi čak tri puta, da ga taj kalež mimoiđe ali ukoliko je Očeva volja, odnosno ako može nekako drugačije namiriti žrtvu za grijeh čovječanstva.
Ali, On nije.
Bog je dao svoje najdraže, svog jedinog Sina, Isusa Krista, u zamjenu za nas, grješne ljude.
A prethodno objelodanivši svijetu, da je on njegov Sin, i da mu u njemu ” SVA milina”.

I baš Isus, takav, je ono što grješni ljudi odbacuju povjerovati. Priznati. Prihvatiti.
I baš kao što je Očeva ljubav bila toliko velika za ljude, zbog koje je i dopustio ovoliku žrtvu. Tako sada s druge strane, odbijanje Isusa Krista izaziva strahoviti Božji gnjev.
Paklenu sržbu.

I sad je razumljivije, i realnije shvatiti adekvatnu kaznu, i postojanje istinskog pakla.

Kao i bezumnost i opasnost puta svjetskih vođa, fanova pakla.

Jedino mjesto od kojeg te Bog ne može spasiti… (youtube.com)