i
August ( Titula za “Božjeg sina” po vlastitoj objavi) znan kao rimski car, Dioklecijan, uzdigao se na vlast u 3. st. n. ere).
Vladao je okružen kršćanima. Njegove sluge, čak i oni u njegovoj palači u Splitu, vojskovođe, vojnici koje su poticali iz Dalmacije i brojili nekoliko legija dalmatinskih… odreda su bili kršćani. To su bili kršni hrabri ljudi, neko vrijeme je njihova domovina, Dalmacija, bila i samostalna država u centru rimskog carstva, a poslije i imala posebne povlastice u cijelom carstvu. Uostalom, tu se Dioklecijan dobro, sigurno osjećao kad tu odlučio boraviti u penziji. Kako se drži, kršćani su Dioklecijana i doveli na vlast kao cara, a njegova palača bila je manja građevina od kršćanske crkve u njegovoj prijestolnici.
I njegova jedina kćer, Valerija, kao i prva, druga i treća supruga bile su kršćanke, a kako zapisi govore i mnogi iz njegove rodbine i slugu u palači. Mada je došao na vlast podrškom kršćana, (u prijestolnici odakle vladao crkvena zgrada je bila veća od njegove palače, a kad otišao u penziju, u Split, u Dioklecijanovu palaču, zna se da su i sluge u palači bili kršćani. Njegova palača se nalazila pored glavnog grada Dalmacije, Salone, u kojoj su bili mnogi kršćani i velika crkva, u koju su vjerojatno dolazile i njegove žene i kćer.
Ipak, sve to cara Dioklecijana nije spriječilo da se na kraju carevanja, on i njegov zet (kojem je dao dio područja za vlast) okrene protiv kršćana i brutalno ih proganja, iz kojeg perioda zbog toga poznajemo mnogo mučenika. Razlog za ovo proganjanje možemo samo nagađati, tim više ono čudi jer je Dioklecijan abdicirao s vlasti, isključivo svojom voljom. Čak je i prezirao Rim, kojeg je posjetio jedan put samo, a sam im prvi put za vrijeme vlasti dao poreze i ostale namete. Sumnja za razlog najviše ostaje na njegovoj poziciji augusta, “Božjeg sina”, i time direktnom sukobu s kršćanima koji su smatrali prvorođenim Božjim Sinom, Isusa, a onda i sebe same kao Božjom djecom.
Njegova brutalnost prema kršćanima, najvjerojatnije je i razlog zbog čega se sljedeći car odlučio za prihvaćanje kršćanske vjere u rimskom carstvu. I to isključive vjere, mada je inače rimsko carstvo bilo poznato po toleranciji prema religijama, a što znamo i iz biblijskih zapisa.
BIBLIJSKI CITAT, MATEJ 27 (NA PRESKOKE)
” Isus bi predveden upravitelju (rimskom poglavarskom namjesniku u Izraelu, Ponciju Pilatu) .
Upravitelj ga zapita: “Jesi li ti kralj židovski?” Isus odgovori: “Ti kažeš.”
Ali na tužbe glavara svećeničkih i starješina ne odvrati ništa.
Tada mu reče Pilat: “Ne čuješ li, što sve protiv tebe svjedoče”
Ali mu on ne odgovori ni na jedno pitanje, tako da se je upravitelj vrlo čudio.
O blagdanu običavao je upravitelj pustiti narodu jednoga sužnja, koga bi oni htjeli.
Tada su imali zloglasnoga sužnja po imenu Barabu.
Pilat upita skupljeno mnoštvo: “Koga da vam pustim, Barabu ili Isusa, koji se zove Krist.”
Znao je naime, da su ga bili predali samo iz zavisti.
Dok je on sjedio na sudu, poruči mu žena njegova: “Nemoj imati nikakva posla s tim pravednikom, jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega.”
Ali glavari svećenički i starješine nagovoriše narod, da traže Barabu, a Isusa da dadne pogubiti.
Upravitelj ih dakle zapita: “Koga od ove dvojice da vam pustim?” Oni povikaše: “Barabu!”
Pilat im reče: “Što ću tada činiti s Isusom, koji se zove Krist?”: “Svi povikaše: “Neka se razapne!”
Upravitelj upita: “A što je zlo učinio?” Tada oni povikaše još jače: “Neka se razapne!”
Pilat vidje, da ništa ne postiže, i da je buka postajala sve veća. On dade sebi dodati vode i opra ruke svoje pred narodom govoreći: “Ja sam nedužan u krvi ovoga pravednika. Vi ćete vidjeti!”
Tada povika sav narod: “Krv njegova neka dođe na nas i na djecu našu!”
Više glave njegove pričvrstiše natpis s oznakom krivnje njegove: “Ovo je Isus, kralj židovski.”
(Židovi su se bunili za ovaj natpis, ali ga Pilat ipak ostavio.)
Dioklecijan je bio vojnik, ratnik, vojskovođa. I još nekoliko careva je bilo iz vojnih redova. većinom, ako ne i svi, iz Ilirskog teritorija, današnje Dalmacije većinom. (Pretpostavka je, iz Solina/Splita, jer se tu i vratio kad otišao u penziju.)
Ono zbog čega je car Dioklecijan i danas bitan, jeste što je podijelio opadajuće , slabo, izjedeno korupcijom rimsko carstvo, za kojeg i sam kaže da je toliko ispunjeno pohlepom, da se i odbio vratiti u taj svijet nakon odlaska u penziju kad su ga pozvali natrag na vlast, u Rim.
Podijelio ga na istočno i zapadno rimsko carstva. On sam vladao je istočnim rimskom carstvom, i dodijelio dio teritorija, svom zetu, kojem je kao august bio nadređen. Tako da su vlast rimskog carstva dijelila četiri vladara, dva augusta i dva cezara. Istočno rimsko carstvo, august i cezar, zapadno rimsko carstvo august i cezar. August, je ono što danas u društvenim uređenjima u rukavicama zovemo, apsolutiskički vladar.
Dioklecijan je dobivao sve bitke. I to je bila karta koja ga činila za rimsku vlast tako posebnim, u vremenima nadiranja “barbara” i probijenim granicama carstva.
To jasno, nije bilo bez nove organizacije, nove strukture i broja vojske i nameta financijskih. Željezno kraljevstvo trebalo je željezne ljude za nepobjedive bitke. Za obranu od boga danog rimskog carstva, i “Sina Božjeg”, augusta.
Ali, da li su njegovi vojnici baš takvi i bili?
Da li su imali samo tu, od njega danu, ulogu?
Već je poznato da najveći otpor rimsko carstvo doživjelo je od susjeda, Ilira (Dalmacija…). Oko 300 godina su ratovali, da bi na kraju bili najjači vojnici rimskog carstva, pretorijanska i carska garda, i najveće vojskovođe, a na kraju bili i brojni rimski carevi. Željezno carstvo njima nije bilo prirodno i potaman, ali generacije ratne od njih su učinile takav materijal. Ipak ilirska duša je stenjala pred ulogom u koju su upali. Takvi, domorodački, miroljubivi ljudi, kršćanske kulture, kršćanske vjere, našli su se pod zastavom željeznog carstva, i otrgnuti iz umjerene klime ratovali duž klimatsko nepristupačnih područja istočnog rimskog carstva
Pogledajmo riječi pjesme, koja je bez ljudske nade, samo pouzdanja da ih Bog čuje, a koju su vojnici otpjevali na proglašenju Dioklecijana rimskim carem ( i istočnog i zapadnog rinskog carstva, podsjetimo se: on ga sam nakon zacarenja, podijelio na dva dijela).
———————————-
“…Prije nego su krenuli dalje (nakon svečanosti proglašenja cara) na istok gdje ih čekale krvave bitke sa poganima, vojnici su otpjevali staru vojničku pjesmu koja govori o patnji, o beznađu, o pouzdanju u sudbinu..
Potom je cijela vojska zapjevala staru vojnu pjesmu:
“Sunce se na Orijentu rađa”
:„Tiho u zoru izgeda pustinja,
Sjajni disk Sunca se ukaza,
Zrak u izmaglici oko rastinja.
Pjesma je naša zadnja oaza.
Beskraj pustinje lomi nam tijela,
Kroz pijesak gubi se staza,
Valjda je sudbina tako htjela,
Da nam je duša osjetljiva ko vaza.
Idemo na Orijent, biser u vlasti Rima,
Zbog kojeg je davno s Portima izbila svađa,
Beskrajnom pustinjom hrlimo k njima,
Na krilima pjesme. Sunce se na Orijentu rađa
Izvor: Wikipedija
——————————————————
Mnogi od tih vojnika bili su kršćani, znali su dobro što je rimsko carstvo, znali su ga iz proročanstva Danijelova o kipu sa stopalima, dijelom glina a dijelom željezo, odnosno kao zadnjem poganskom carstvu koje će jednom nestati pred pravim, nebeskim.
A oni se upravo za njega borili!!
Ili nisu?
Što se zaista dešavalo?
Ako izađemo iz stavova poganskog rimskog uma, koja je bila svrha svega toga?
Znamo da su ubili Isusa izraelske religijske vođe. Preko Rimljana, ali oni su bili ti koji su ga predali s tim zahtjevom..
Znamo da su poslije kršćane svuda proganjali.
Sve zbog kršćanske vjere.
A sam Rim bio religijski tolerantan.
Pavao je izbjegao smaknuće jer je bio “rimski građanin”, po njegovim riječima.
Rim je imao putove napravljene po cijelom carstvu, i veze prometne. Taman za širenje kršćanstva.
I jeste, dobili su slobodu vjeroispovjesti po cijelom carstvu. Nastale su velike crkve, kao centri društvenog i religijskog života, kršćanski gradovi…
A onda su rimskom carstvu zaprijetili barbari.
I digao se nepobjedivi vojskovođa, august, car, Dioklecijan.
U svom poganskom skučenom umu, vjerovao je da čuva rimsko carstvo. Vjerovao je da mu pozicija augusta, “Božjeg sina” uz iskustvo osigurava nepobjedivost. Bio je religiozan. Na pogrešan način.
A zapravo.
Dioklecijan je čuvao granice slobode kršćanstva.
Rimsko carstvo je bilo mjesto za razvoj kršćanskog carstva.
Pavao je dobio zapovijed “da ne ide na istok”. Tako je sotona suvereno vladao. I on se okrenuo prema Rimu propovijedati kršćanstvo. Da nije, možda bi mi sada bili mentaliteta kao sada narodi na krajnjem istoku. Ali, na sreću, jeste, i Pavao propovijedao je nama, u željeznom carstvu željeznih ljudi. I onih, među njima koji to nisu.
A za istok nije bilo vrijeme. Ne još. Tada.
Istok je čekao. Ljudi od gline su čekali.
Diklecijan, taj poganin, imao je obraćene ljude koji ga doveli na vlast, imao obraćene ljude u svojoj postelji, čak tri žene, jedino dijete mu je bila kršćanka, imao kršćane dakle u domu, u rodbini, u palači, u vojsci, među prijateljima, slugama, stanovao je u jednom od nastarijih gradova – kršćanskog centara, po svemu sudeći i poticao je iz Salone.
Ali bio je slijep.
Bio tvrd za shvatiti, mada hvaljen kao racionalan, promišljen.
Imao tvrdo srce.
Željezno srce.
Koje je takvo trebalo željezno kraljevstvo.
Kćer Valerija, je pogubljena zbog njega, nakon što je po njegovoj zapovjedi trpjela kao žena cezara- brutalnog progonitelja kršćana, sve dok joj muž nije umro. Predaja kaže da je ženu, Perisku, ubio zbog njene kršćanske vjere.
Tvrdo, izdresirano ljudskim autoritetom, vojničko srce poganskog “Božjeg sina”, nije se dalo ničim od toga omekšati.
———————————-
Primjer pjesme – koračnice željezne vojske. (za “Ben Hur” napisana)
———————————————————————-
Proglasio svoju “eru”, godine počeo brojiti od sebe, ne od Krista. Proglasio sebe i Mesijom… odnosno otišao u, nažalost, uobičajeni sumrak poganskog religijskog ludila. Uloga Augusta , sina poganskog “boga” Marsa, ni drugima nije dobro sjela, ali kad vojnik navikao na slijepu poslušnost i neupitan autoritet, uzme ulogu augusta – on tada ima neupitan potencijal da se okrene direktno protiv Boga. Odnosno, licem u lice, protiv Božje djece. Što Dioklecijan i učinio.
————————————————————————-
Sinovi Marsa (poganskog “boga ” rata) – moderno napisani marš željezne vojske.
————————————————————
Željezno carstvo ne odustaje, ni tada ni danas.
Ali ono što je Dioklecijan napravio, podjela rimskog carstva, danas se pokazuje nespojivo. I upravo to Bog danas, kao onda za puteve širenja kršćanstva i čuvanje slobode kršćana, tu nespojivost Bog danas koristi za razbivanje sotonskih namjera ujedinjenja svijeta pod njegovu upravu.
Isus je odbio sotonu kad mu je nudio “sva kraljevstva i blaga svijeta”, otišao u smrt i pakao i uskrsnuo. Sada sotona više nema ništa. Ništa! Ali na žalost lažju i prevarom opstaje. nema načina ponovno za ovo ujedinjenje rimskog carstva pod jednu vlast, dok god Bog ne odluči dignuti svoju crkvu gore, reći dosta, i pustiti vrijeme još kraja. Za svrhu pročišćenja njegove crkve u kompromisima. Tome će ovo carstvo poslužiti, sve dok ga kamen nebeski ne odvali u propast.
Za sada služi. Njhove borbe međusobne, naša su dobit.
Ali ne zaboravimo. Ni jedno ni drugo nije prijatelj kršćanstva. Samo institucionalnog, državnog “s carevim pečatom”, Kompromisnog.
Ne, Isusovog.
U njima još vladaju augusti “Božji sinovi” i cezari namjesnici, sa skrivenom apsolutističkom vlasti, koja se u ovom vremenu otkriva lice na obje strane.
Ali to nije naše kraljevstvo, nije naše carstvo. Ali nam, htjeli, ne htjeli, služe u nekoj svrsi u Božjem planu.
Ali ljudi u njemu… glineni, željezni, koliko su tada, a koliko danas razumjeli u tim željeznim sistemima za tlačenje ljudske duše, koliko svojom vjerom i pomazanjem, kao i Božjom naklonošću nad svojim izborima, participiraju u snazi tih carstava, i koliko shvaćaju da Bog daje pobjedu onako kako njemu odgovara, i kako procijeni koliko smo mi, ili svaki taj dio rimskog carstva, “teški” pred njim.
Primjer pjesme – koračnice željezne vojske.
LEGIO ÆTERNA VICTRIX- Sub english+ español – YouTube
Primjer pjesme – koračnice željezne vojske.
Odgovori